Don Boscu je jednoga dana došao čovjek i zatražio milostinju uvjeravajući ga da ima četvero djece koja gladuju, da je siromašan i da im ne može kupiti kruha. Don Bosco ga je sažalno pogledao, jer mu je u srcu pročitao iskrenost, vidio je naime da je radin čovjek i da veoma voli svoju obitelj. Pretraži džepove, pronađe samo četiri novčića i pruži ih siromahu udijelivši mu Božji blagoslov. Bio bi mu dao i sto lira da je imao, jer je suosjećao s njegovom nevoljom.
Nakon nekog vremena netko je iz oratorija u Torinu susreo siromaha kojemu je don Bosco dao četiri novčića. Čovjek mu je ispričao kako je za onaj sitniš kupio brašna za palentu od koje su svi ukućani jeli do sita. Blagoslov mu je značio mnogo više. S njim su mu poslovi krenuli na bolje te je počeo dobro zarađivati.
Na kraju je dodao da su don Bosca u obitelji prozvali „svećenik od palente“. Naime za četiri su se novčića mogle najesti jedva dvije osobe, a ovdje je blagovalo njih sedam, i još je ostalo.
(Usp. Memorie Biografiche, III, 493)
