Kad je don Bosco bio u Rimu pozvali su ga u kuću Odscalchi da utješi plemenitu gospođu. Ona ga je odvela u sobu gdje su dva njezina sina ležala na umoru, uvjerena da će ih ozdraviti. Čim je don Bosco vidio dječake rekao je: „Poštovana kneginjo, od vas se traže velike žrtve.“ Uvažena dama se tada osovila, namrštila, ljutito pogledala don Bosca i rekla: „Zar je trebalo da dođete iz Torina i da mi to kažete? O Vama sam čula toliko toga pa sam se ponadala…“
„Plemenita gospođo, Deus superbis resistit, humilibus autem dat gratiam (Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost). Okrene se pođe prema izlazu. Kneginja je bila doista kreposna žena, shvatila je da se prenaglila, pokajala se i gotovo plačući rekla: „Oprostite jadnoj majci! Možda moraju umrijeti zbog moje prevelike ljubavi. Molite se za mene, a moju djecu blagoslovite.“ Don Bosco se vrati u sobu i blagoslovi djecu. Dva su se mala života uskoro ugasila kao kad dva suha lista padnu s grane, ostavivši u majčinu srcu neizmjernu bol.
Don Bosco joj je rekao: „Ostavili su na zemlji prolaznu kneževinu i pošli da zaposjednu kneževinu koja vječno traje.“ Svi su ga gledali s velikim poštovanjem. Tim ljudima nitko nikada nije imao hrabrosti reći jednostavnu istinu.“
(Usp. Francesia, Due mesi con Don Bosco a Roma, 118).
