Kada je papa Pio XII. 1950. godine objavio dogmu da je Marija tijelom i dušom uzeta na nebo, ova je svetkovina bila primljena s oduševljenjem; pobožno i svečano se slavila po cijelom svijetu. Svetkovina govori o Mariji, njezinoj svetosti, uspješnom završetku zemaljskog života i ulasku u život vječni, koji nije tek Božje obećanje, već i konkretno ostvarenje.

Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan…. Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo? Pitali su Isusovi slušatelji u čuđenju i nevjerici.

U središtu pozornosti Božje riječi ponuđene su dvije stvarnosti: život i vjera. Pitanje života rješava vjera u Boga. Hoćemo li umrijeti na putu ili preživjeti? Vjera nudi život, ali kako? Vjernik može ući u tu avanaturu i provjeriti istinistost tvrdnje da vjera donosi života. Tamo gdje se nađe vjere, Bog se uprisutnjuje i čovjekovu situaciju, koja po svojoj prirodi nema rješenje, korjenito mijenja. Izraelcima je dao manu s neba i vodu iz stijene, tako im se objavio kao spasitelj te su mogli nastaviti put u život, u Obećanu zemlju. Samo po našoj vjeri i Božjoj intervenciji život ide dalje pa čak i tamo gdje se, po svojoj prirodi, nužno zaustavlja.

Izraelci su na putu iz Egipta u Obećanu slobodu doživjeli čudesno iskustvo mane, očite Božje podrške u pustinji. No nesigurnost i neizvjesnost putovanja toliko ih je umorila da su se željeli vratiti. Kakve li napasti starog čovjeka! Ljudima je često draža njihova kakva-takva, pa i ropska prošlost, nego blistava budućnost koju Bog nudi i u koju treba kročiti vjerom i pouzdanjem. Tada se radije zatvaraju u materijalnu sigurnost, nego da slijede novost života.

Blagovanje je za čovjekov život toliko važno da su ga gotovo sve religije uvrstile u simboliku govora i liturgijske obrede. Kruh koji podržava vremeniti život, s kojim je svaka druga nevolja lakše podnošljiva, kao zaštitni znak tjelesnog opstanka, poslužit će i Bogu da u njemu nastani svoju prisutnost i da tim kruhom nahrani ljudske duše vječnim životom što danas ostvaruju naša euharistijska slavlja.

Bog-pastir skrbi za narod, svoje dragocjeno stado. Pastir svoj autoritet temelji na ljubavi, a svjetovni vladari najčešće na interesu, zbog čega njihovi narodi zapadaju u političke i gospodarske krize, gube orijentaciju, lutaju, mnogi se izgube u kriminalu i neimaštini.

Riječ Božja opisuje poziv i poslanje proroka i apostola. Proroci su posebni ljudi; imaju specifičan poziv i poslanje. Poziv je izravno od Boga, a poslanje se odnosi na situaciju u svijetu u kojem treba božanski obaviti važnu zadaću spasenja. To su Božji profesionalci, uzeti iz svijeta da svijetu naviještaju Božju riječ usprkos svemu i svima. Za njih je važno da su slobodni, da se svom dušom stave u službu naviještanja i svim žarom promiču dobro ljudi kojima su poslani. Ništa ih ne smije uvjetovati, ne dozvoljavaju sebi kompromise već radikalno slijede silu Duha koji ih vodi ostvarenju Božje inicijative i koji je njihova jedina sigurnost.

Riječ Božja razotkriva nevjeru u Izraelu (i Crkvi). Najčešće su to činili proroci koje je Bog slao „narodu odmetničkom“, buntovnom, neposlušnom i „okorjela srca“. Nevjera naroda očitovala se u odbijanju Božje riječi, povratku idolima, u savezima s poganskim narodima, u svođenu bogoslužja na puku formalnost, u nacionalističkim poimanjima Mesije i njegova poslanja, u odbijanju Božjih znakova i inicijativa te u progonu proroka sve do Krista koji će se prije svoje muke javno potužiti: „Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke… Koliko li puta htjedoh okupiti djecu tvoju, kao što kvočka okuplja piliće, i ne htjedoste“ (Mt 23,37).

Knjiga mudrosti odlučno tvrdi: „Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih.“ Ta je tvrdnja svjetlosna zraka u najgušću tamu naših iskustava, radosna vijest i učenje suprotstavljeno najokrutnijoj stvarnosti umiranja. Je li utjeha bez iluzija? Mnogi kažu: „Predobro da bi bilo stvarno!“, jer znaju da je smrt u svim igrama života apsolutni pobjednik. No riječ Božja se ne predaje, uporno ponavlja da je smrt strano tijelo, uljez i nezakonita pojava. U evanđelju je to očito: Isus je uskrisio Jairovu kćerku.

Teško je naći toliko različitosti na jednom mjestu kao u blagdanu apostolskih prvaka Petra i Pavla. Mučeničkom su krvlju zasadili Crkvu. Petar, stijena, kamen temeljac njegovoj Crkvi i Pavao, apostol naroda. U jednom blagdanu dva sveca koji su često bili u razmiricama, čak sukobima: različiti po karakteru, a jedno u spoznaji da Bog prihvaća ljude kakvi jesu i da usprkos padovima treba služiti Bogu. Slabost slabih proslava je Božja.

Svece slavimo na dan njihova rođenja za nebo (smrt). Proslava Ivanova zemaljskog rođenja iznimno je liturgijska svetkovina zbog njegove proročke veličine i uloge. Tu izvanrednost slavlja potvrđuju afirmirana Ivanova svetišta kao što je Podmilačje kod Jajca koje okuplja i pravoslavne, pa čak i muslimane. Zašto ga tako svečano slave?

Isusova prispodoba o gorušičinu zrnu od samog početka smjera čudesnom rastu. Prispodobom je, vjerojatno, htio odgovoriti na brojna nagađanja o Mesiji i Božjem kraljevstvu. Farizeji su držali da molitvama, postom i pokorom mogu ubrzati dolazak Mesije i Kraljevstva Božjega. Zeloti su bili uvjereni da se to može nasilnim metodama, oružanom pobunom protiv rimske vlasti. Apokaliptici su se uzdali u umijeće svojih kabalističkih predviđanja.

Čovjek u sebi nosi negativne sile koje zrače zlo i grijeh, njima je zaražena njegova priroda. Izazvane izvanrednim okolnostima, one ponekad grubo provale protiveći se ljudima, a još više Bogu.

Prvo je čitanje veličalo subotu kao jednu od najvećih starozavjetnih Božjih zapovijedi: „Dan subotnji obdržavaj i svetkuj, kako ti je naredio Gospodin, Bog tvoj. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Gospodinu, Bogu tvome.“ Ta je zapovijed ugrađena u sveukupni životni ritam, pa i u čovjekovu prirodu. Sve je podvrgnuto naizmjeničnom zakonu promjena: rad traži odmor, kretanje traži mir, budnost traži san, dan traži noć, radni dani traže dan odmora, Subotu, mi bismo rekli Nedjelju.

Čovjek živi zemaljskim životom u vremenu, ali je, kao vjernik, spoznao da postoji i božanski život u nebu, da ga je Bog namijenio ljudima i da ih je pozvao da u njemu sudjeluju dok su na putu koji ih u taj život vodi. Zemaljski život hrani se kruhom koji daje zemlja uz obaveznu čovjekovu suradnju radom. Ljudi žive dok se hrane kruhom o kojemu ovisi njihov život. I kruh i život koji se kruhom održava vremeniti su, prolazni i završavaju u smrti.