Samo Bog i čovjek mogu biti u istinskom i cjelovitom zajedništvu. U zajedništSamo Bog i čovjek mogu biti u istinskom i cjelovitom zajedništvu.  U zajedništvu bez Boga pojedinci nužno postaju Bogotražitelji, jer shvaćaju da je izgradnja vlastite egzistencije i njihova svijeta bez Boga nemoguća. To je stoga što Bog ima plan i nacrt kako bi ljudski život i naš svijet trebali izgledati. 

Ljudska je priroda grešna, a to znači da su manje ili veće međusobne povrede neizbježne i one kompliciraju i otežavaju naš suživot. Jedini lijek protiv te neizlječive slabosti je praštanje. Čovjek mora biti spreman na prštanje, ali pitanje je do koje mjere? Ima li praštanje granicu ili kako se pitao sv. Petar: do koliko puta trebamo jedni drugima oprostiti? 

Isusovo je propovijedanje u početku bilo praćeno iznimnim oduševljenjem: „Prorok velik usta među nama, Bog je pohodio narod svoj… Nitko ne može činiti znakove koje ti činiš… Govori kao onaj koji ima vlast… Tko je ovaj komu se vjetar i more pokoravaju? 

U naše vrijeme i u našem društvu mudrost nije na velikoj cijeni. Kad bi Bog suvremenom čovjeku, kao nekoć mladom kralju Salomonu, ponudio da izabere što mu je srcu najdraže, sumnjam da bi tražio „pronicavo srce“, posegnuo za mudrošću. Odabrao bi radije novac, materijalno bogatstvo, užitke, ljepotu, vječnu mladost ili druge radosti, ovozemaljske radosti. 

Pitanje odakle zlo u čovjeku i u svijetu postavljalo se ljudima svih vremena i svjetonazora. Odgovor su pokušali dati filozofi, teolozi, antropolozi i razne religije. Isus se također govoreći o Božjem kraljevstvu, uhvatio u koštac s ovim vrućim problemom. U prispodobi o sijaču, pšenici i kukolju on tvrdi da je Bog svijet stvorio mudro i da je bio dobar: „Vidje Bog da je dobro“, poručuje Knjiga Postanka. 

Isusove jednostavne, seoske usporedbe bile su na prvi pogled svima razumljive. Pa ipak, njihovo dublje značenje valja pomnije odslušati i potražiti objašnjenje. Ako je sijač Bog, sjeme njegova riječ, njiva svijet i ljudska srca, začuđuje tako mali uspjeh. Dvije trećine sjemena uzalud je bačeno. Zar i Božji trud može biti uzaludan? Zašto uporno sije s tako poraznim izgledima? 

Evanđelja predstavljaju Isusa kao putujućeg proroka koji susreće mnoge i razne ljude. Propovijeda im o Bogu, dobrom Ocu koji s ljubavlju prati ljude i njihove sudbine kakve god one bile. Hodočasti u hram za velike blagdane, ali često moli i na osamljenim mjestima. 

Kad su Isusovi učenici od svoga Učitelja primili poslanje, postali su svjesni opasnosti kojima će biti izloženi, tim više što im je on sam rekao da ih šalje kao janjce među vukove. Pa koga to ne bi uplašilo? No, ima tu još jedna istina uzvišenije od ove. 

Ova nedjelja mogla bi biti nedjelja Božjih poslanika u žetvi Gospodnjoj. Mojsije je bio Božji poslanik Izraelu jer je narodu prenosio Božju volju, njegov Zakon i zapovijedi. Po Božjoj inicijativi izveo je narod iz Egipta, vodio ga kroz pustinju i doveo do Obećane zemlje. Narod je bio tvrdoglav, pa je Božji čovjek doživljavao mnoga razočaranja. To samo pokazuje da smo mi ljudi po sebi slabi, nestalni i grešni.

Bog je otajstvo naše vjere, izvor, smisao i konačni životni cilj. On nije samotnik u svemiru, nego, zajedništvo Oca i Sina u suživotu Božanske ljubavi - Duha Svetoga. Tako se ljudima postupno razotkrivao i još uvijek se objavljuje. 

Duhovi su temeljni i presudan događaj za Crkvu, njezin rođendan, bogatstvo novoga života, početak čudesne obnove, sveopći konačni savez Boga i ljudi. Bog je na Sinaju sklopio savez s dvanaest Izraelovih plemena, a u Jeruzalemu je taj savez obnovio s dvanaestoricom apostola, i stvorio Crkvu, novozavjetni Izrael.

Isusova omiljena tema bila je ljubav. Sve što je za života govorio i činio nosilo je pečat ljubavi prema Ocu i ljubavi prema ljudima. Kad se opraštao od svojih, ostavio im je oporuku koja glasi: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio.“ Isus je svoje ljubio na život i smrt. 

Suvremeni čovjek pun je uglavnom egzistencijalnih strahova. Iskustva su ih pokupila sa svih strana: strah ga je da će ostati bez posla, da neće moći otplatiti kredite, da će ostati bez stana, da ne će naći posao, strah od siromaštva, strah da će djeca poći krivim putem, strah od droge, od bolesti, da neće uspjeti u životu, da neće održati brak, strah od starosti i na kraju strah od neizbježne smrti s pitanjem postoji li uopće vječni život?

Pastir i stado omiljena je slika nomadskih naroda, osobito Izraelaca koji su i Boga doživljavali kao pastira što narod vodi kroz dramatična povijesna događanja i brani od neprijatelja. Oni su i svoje kraljeve doživljavali više kao pastire, nego kao nacionalne junake. 

Dvojica učenika na putu u Emaus proživljavali su duboku krizu vjere. Isusa kojega su s oduševljenjem slijedili pune tri godine kao Učitelja, Mesiju i zbog kojega su ostavili sve: roditelje, braću, sestre, dom, posao, osudili su crkveni i politički glavari; umro je između dvojice razbojnika. Doživjeli su strašno razočaranje.