Kažu da bi druga nedjelja u godini, po izviješću u evanđelju, mogla pripadati Bogojavljenju. Naime, prvim čudesnim znamenjem u Kani, Isus je učenicima po prvi put objavio svoju Božansku moć. Kao što je Bog po zvijezdi mudracima s Istoka objavio da je u Betlehemu rođen spasitelj svih ljudi, kao što je kod krštenja u Jordanu, Otac svjedočio da je Isus njegov ljubljeni Sin, tako je u Kani čudesno pretvaranje vode u vino najavilo da je Bog po Isusu prijatelj ljudi i njihovih radosnih slavlja i da ih spašava iz svake nevolje koja ih može snaći. 

Blagdanom Isusova krštenja završava Božićno, a započinje Vrijeme kroz godinu. Krštenjem u rijeci Jordanu Isus započinje svoje javno djelovanje. Taj događaj je višestruko znakovit. Isus silazi u Jordan da primi krštenje, koje je narod primao kao znak oproštenja grijeha i znak osobnog obraćenja. 

U Izraelu je živjela ideja da bi Jahve mogao ujediniti sve narode u vjeri praoca Abrahama i da je to zadaća izabranoga naroda. Taj univerzalizam spasenja najčešće su naviještali proroci: „U tvojoj svjetlosti koračaju narodi i kraljevi“ (Izaija) „Klanjat će mu se svi vladari, svi će mu narodi služiti“ (Ps 72). Objavom mi je obznanjeno otajstvo… da su pogani subaštinici i „sutijelo“ i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po Evanđelju.“ Isusovo je rođenje sazvalo mudrace s Istoka, predstavnike svih ostalih naroda, u staro proročko jedinstvo vjere koja će poništiti postojeće pregrade rasnih, vjerskih, klasnih, ideoloških, i svih drugih predrasuda. U neznatnom Betlehemu, o punini vremena, zbio se povijesno važan događaj: rodio se Krist, spasitelj svijeta. Pitanje je kako to svijetu priopćiti?

U Božićnoj se osmini slavi svetkovina svete Bogorodice Marije. Ona je, slikovito rečeno, svečani marijanski ulaz u novu godinu i u međunarodni dan mira. Crkva potiče vjernike da u novo i nepoznato uđu po Marijinu zagovoru. Kako se na novu godinu spominjemo i Isusova obrezanja, obreda na kojem je dobio ime, mogli bismo reći da u novo razdoblje ulazimo u ime Isusovo, a to znači u ime Božjeg spasonosnog milosrđa, jer riječ „Isus“ znači „Bog spašava“.

Patrijarhalna obitelj koju nam opisuju čitanja imala je nekoliko dugo čuvanih vrednota: mir, obilje materijalnih dobara, slogu, brojno potomstvo… Sve je to bilo znak Božjega blagoslova. U obitelji se posebno cijenila poslušnost djece roditeljima kao oblik slavljenja Boga.

Svima je znano da su mnoga i različita iskustva ljudi koji su se nastojali približiti Bogu. Jedni su ga doživljavali kao strogog suca kojemu se polaže račun za svako djelo učinjeno za zemaljskog života. Osjećaj vlastite grešnosti budio je u njima strah od neizbježne kazne.

Na sreću danas je sve više susreta u kojima se Boga doživljava kao radosno iskustvo dobrote praštanja i spasenja. Evanđelja često govore o takvim susretima, a jedan od njih je svakako Marijin susret s anđelom Gabrijelom te susret Marije i njezine rođakinje Elizabete.

Posljednja nedjelja u godišnjem liturgijskom ciklusu pripada Kristu Kralju. Crkva ga naviješta slijedeći proročka viđenja: „Njemu je predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici: vlast mu je vječna, nikada neće proći i kraljevstvo je njegovo vječno, nikad propasti neće“ (Dn 7,13-14). Krist Kralj je svjedok vjerni, Kralj kraljeva, Gospodar gospodara, Sin čovječji, suvereni vladar, ima moć opraštati grijehe, gospodar je subote, održat će posljednji sud i Božje izabranike privesti spasenju.

Posljednje stvari, eshatologija ili svršetak svijeta jedna je od glavnih kršćanskih istina. Proroci je počesto naviještaju u Starom zavjetu, a Isusovo uskrsnuće u Novom zavjetu uvodi naš svijet i sveukupnu povijest u tu stvarnost, s dobrim izgledima unatoč izvanjskim strahotama. Bog obećava da će to biti punina vremena. Uskrsli je Krist iz toga svijeta poslao Crkvi, svim kršćanima, Duha Svetoga i on je zasijao u ljudska srca sjeme Kraljevstva Božjega da u vremenu raste i dozrijeva do žetve, sretnog dokončanja na kraju vremena kad će to Božje kraljevstvo definitivno i u punini zaživjeti.

Dvije su siromašne udovice u središtu Božje riječi. Bog je čudesno nagradio njihovu velikodušnost. Udovica se iz Serefte spremala za posljednji obrok, oproštajnu večeru od života koji nije više nudio nikakve mogućnosti, nikakvu budućnost. No, ona je ipak povjerovala prorokovoj riječi, pa je s njim podijelila svoj posljednji zalogaj.

Isus proglašava jednu zapovijed, ali ona je dvostruka: ljubiti Boga i bližnjega. Takva ljubav mora se zapovijediti jer bez nje nema života. Tko ne ljubi, ostaje u smrti. Ljubav je izlaz iz smrti i u ulazak u život. Što čovjek mora činiti da bi živio? Mora ljubiti!

Božja svetost, uzvišena i nedostižna, izaziva u čovjeku strahopoštovanje. U molitvi, obredima i pobožnostima, ljudi slave Božju svetost, a kad se ona očituje u njihovu svakodnevnom životu, doživljavaju spasenje. Isus je bio izravna komunikacija Božje svetosti, on je „Svetac Božji“. Svoju je svetost prenio na Crkvu, te je i ona sveta; sakramentima posvećuje ljude da postanu sudionici Kristove, a samim time i Božje svetosti. Svetost se tako u našem svijetu očituje kao Božji milosni dar, ali i čovjekovo nastojanje da se obrati, promijeni, ispuni svetošću i da posvjedoči vjeru u svakodnevnim životom, sve do spremnosti na herojsko mučeništvo.

Na izlazu iz Jerihona sjedio je slijepi prosjak Bartimej. Kad je čuo da gradom prolazi Isus iz Nazareta, počeo je vikati: „Isuse, sine Davidov, smiluj mi se!“ Ljudi iz pratnje su negodovali, ušutkavali ga, uvjereni da bi prosjak trebao šutjeti; tko je on da na sebe svraća pozornost u tako svečanom trenutku? On mora svoju sudbinu ponizno nositi i šutjeti. Nitko iz povorke nije vidio Bartimejevu vjeru, nitko nije čuo nadu koja iz njega viče ni povjerenje koje se propinje i nezaustavljivo ga tjera da krene ususret Isusu, jer sluti da je sudbonosni obrat - spasenje za njega moguć.

Tisak, radio, televizija, društvene mreže svakodnevno nas zatrpavaju dramatičnim vijestima iz svijeta vlasti, moći i nasilja - od osobnih tragedija preko elementarnih nesreća do ratova koji svakodnevno ubiru krvavi danak. Čini se da su kraljevstva ovoga svijeta uvijek tako funkcionirala, pa ni suvremeni svjetski poredak nije imun na neumoljivi zakon jačega i da je jednako nemoćan pred nepravdama, mržnjom i terorom.

Bogati mladić imao je sve i živio pošteno, ali je ipak dubokim nemirom žudio za životom, srećom, smislom i puninom koja mu je nedostajala. „Što mi je činiti da baštinim život vječni?“ Njegova je duša očito žeđala za Bogom. Bog jedini je punina, radost i smisao koji ljudi trebaju. Isus je mladiću savjetovao da se prepusti Bogu ljubeći ga svim srcem, svim umom, svom dušom.