Kakvog smisla ima slaviti svetkovinu Krista Kralja u svijetu koji sa svih strana okužuju demokracije, čije se države proglašavaju republikama. Nije li to anakronizam i slavlje kojemu je teško opravdati značenje? Odgovor na ta pitanja dao je sam Isus u Pilatovoj sudnici kad je ustvrdio da jest kralj i pojasnio da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. 

Prastara izreka da Bog dobre ljude nagrađuje, a zlikovce kažnjava u nekim je razdobljima biblijske povijesti bila teško prepoznatljiva. Što više, događalo se da su bogati, bahati, zli, svi koji su rušili religiozne vrijednosti, oduševljavali se više za poganstvo nego za vjeru u Boga Jahvu koji ih je spašavao, dobro prolazili, a siromasi s ovoga svijeta odlazili bez prave nagrade. 

Ljudi se iz svoje sadašnjosti, osobito one problematične, često raspituju o budućnosti. Iz sadašnjosti planiraju budućnost tako da se „bolje sutra“ priprema iz zabrinutog i odgovornog danas. S druge strane, od onoga što očekujem sutra, uvelike je ovisna zauzetost moga danas koja dobiva motivacije, nadahnuća i snagu da sada nešto poduzmem. 

Isusa koji siromasima propovijeda Radosnu vijest spasenja, danas promatramo kako uspješno propovijeda bogatašima i jednome od njih mijenja teško podnošljivi život. Susreo je, naime, bogatog, ali ne baš sretnog Zakeja, čovjeka niskog rasta no velike želje da vidi Isusa, jer je slutio da bi baš u njemu mogao naći rješenje problema koji su ga mučili.

Zašto čitamo Bibliju i razmišljamo o čudesnim davnim događajima? Čemu nas poučavaju odlomci iz Evanđelja? Što smo mogli naučiti čitajući ozdravljenja Naamana Sirca i desetorice gubavaca? Možda baš to da je Bog blizu ljudima bez obzira kakvi su, odakle su, jesu li vjernici ili pogani.

Što ima Isusova priča s mojim životom? Ne mogu se prepoznati niti u purpur odjevenom bogatašu niti u čirevima prekrivenom Lazaru. Svejedno, ne mogu ostati puki promatrač ove životne drame u evanđelju kao kad gledam film na televiziji. 

Svijet obično dijelimo na siromašne i bogate. Zbog toga se neprestano vodi klasna borba na osjetljivu području raspodjele materijalnih dobara. Bogati tlače siromahe koji od vremena do vremena odgovore žestokom revolucijom i za kratko i na jednom dijelu svijeta eliminiraju nepravedni sustav, pa opet sve po starom.

Povratak odbjeglog, lakoumnog, ali i raskajanog sina u zagrljaj očeve neizmjerne čak teško shvatljive ljubavi, dragocjena je evanđeoska priča koju neki uvrštavaju u sam vrh svjetske književnosti. Isus pripovijeda ljudima o Bogu kojega oni u praksi sve više zaboravljaju i kojemu se vraćaju kad ih na to natjera materijalna ili duhovna bijeda. 

Neka zvanja još uvijek polažu kvalifikacijske ispite prije preuzimanja stalnog radnog mjesta. Postoje ispiti za upise u više škole i fakultete. Sudionici na olimpijskim igrama moraju pobijediti određen broj utakmica, nacionalne reprezentacije igraju kvalifikacije za odlazak na svjetsko prvenstvo… A tko sve i na koji način može postati Isusov učenik, kršćanin? 

Kako zapravo stojimo sa spasenjem? Spašavaju li se svi ili samo neki, rijetki? Ako Bog spašava jednako poštene i nepoštene, pravedne i grešne, čemu se truditi oko poštenja? Zašto misionarimo? Zašto se zalažemo da umirući prime sakrament pomazanja, ako će ih Gospodin spasiti i bez toga?

Isus iz današnjeg evanđelja iznenađuje jakim izjavama: "Oganj dođoh baciti na zemlju... Krstom mi se krstiti i kakve li muke za mene dok se to ne izvrši... Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdijeljenje." 

Marija na nebo uznesena, proslava je jednog od najuspjelijih ljudskih života. Ona se svojim ljudskim i zemaljskom životom, dušom i tijelom, svečano pridružila vazmenom otajstvu svoga sina Isusa, uskrsloga Gospodina. Bog joj je doista učinio velike stvari, nju će od sada svi naraštaji zvati blaženom. 

„Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo… Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara…“ To je misao vodilja liturgije oslonjena u cijelosti na vjeru i Božju riječ. 

Ima li život smisla? Što je smisao života? Kako osmišljeno živjeti? Pitanja su koja čovjeka muče tisućljećima. Propovjednik se pita: „Što ima čovjek od sve brige srca svoga i truda kojim se trudio pod suncem?“ 

Molitva je iskreni, ljudski, verbalan i životan odnos s Bogom. U molitvi čovjek stane pred Boga cijelom svojom osobnošću odgovaran, ozbiljan, u stavu povjerenja, takva molitva ne otuđuje. Ponizan je, jer je to istina o njemu, povjerava vlastitu intimu Bogu, izražava svoje potrebe, zauzima se za potrebe drugih, svjestan činjenice da u tom dijalogu Bog treba biti Bog čiju volju je spreman vršiti bez obzir na vlastita očekivanja.