Kad je Ivan Krstitelj vido Isusa, svojim je učenicima rekao da je on „Jaganjac koji oduzima grijehe svijeta“. Pogodio je samo središte Isusove mesijanske osobnosti i poslanja. Svakom Židovu je bilo jasno što je Ivan rekao. Znali su da je riječ o jaganjcu koji su njihovi oci dok su bili u Egiptu, žrtvovali u večer uoči Izlaska iz ropstva u slobodu. Njegovom su krvlju bili označeni dovratnici domova. Anđeo smrti koji je te kobne noći prolazio, kad je vidio krv, zaobišao je domove izabranoga naroda i tako spasio njihove prvorođence. Sutradan su krenuli na put u Obećanu zemlju, u slobodu koju im je Bog darovao. Stoljećima se u narodu slavila Pasha, godišnji spomen na to žrtveno janje koje spašava. Zahvaljujući njegovoj krvi Židovi su u svojoj domovini uživali slobodu. To janje, vazmeno žrtvovano janje, bilo je slika prave stvarnosti presudne za povijest spasenja svijeta koja se dogodila po Isusu. Isus je, naime, onog Velikog petka, svojom mukom i smrću na križu, svojom božanskom krvlju, na Kalvariji, u isti sat kad su se prinosili starozavjetni žrtveni jaganjci, spasio sve ljude i otvorio im vrata u život vječni, ista ona vazmena vrata, kroz koja je, kao uskrsli Gospodin, ušao u Očevu slavu. Tako se Kristovom žrtvom dogodila novozavjetna Pasha, trasiran je Izlazak novog Izraela, Crkve iz stanja grijeha, zla i smrti; prijelaz (pasha) u stanje milosti, spašenosti, u slobodu djece Božje.
Ostaje još pitanje: kako je Ivan doznao za ovu iskonsku i cjelovitu istinu o Isusu? Izvor spoznaje nije ljudski, kako to i sam tvrdi: „Ja ga nisam poznavao“. Malo dalje tumači: „promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu.“ Isusovu bit ili narav ne možemo spoznati ljudskim umovanjem; to je moguće jedino snagom Duha Svetoga. Katekizamske definicije i povijesne činjenice, koliko god ispravne i suvremene, podliježu promjenljivosti povijesnih epoha. Spoznaja po Duhu svetom, međutim, ne podliježe našim mijenama; stalna je i u sebi misterij, otajstvo u koje postupno ulazimo ovisno o kulturi i duhovnom razvoju. Tu spoznaju primamo i u svakom euharistijskom slavlju, slušanjem Božje riječi u kojoj ćemo također naći istinu da Isus Tajna: „Nitko ne pozna Sina doli Otac…“ (Mt 11,27). Euharistija, nadalje, hrani vjeru i nadnaravnim svjetlom obasjava osobu Isusa Krista, Sina Božjega, Spasitelja svijeta. Istom tada se približimo Ivanovu gledanju, pa kažemo „vidio sam…“ i tada poput prorokâ stječemo uvid, svjedočimo kao što su oni svjedočili i kao što je nama posvjedočio posljednji i najveći od proroka, Ivan Krstitelj. Po euharistiji Crkva danas (svećenik kao Ivan), u riječi i lomljenju kruha svijetu pokazuje Isusa, Jaganjca koji oduzima grijehe. Vjernici, kojima Otac daje vjeru i spoznaju, duhovni ljudi, mogu uistinu prepoznati Isusa i oni u to otajstvo sve dublje uranjaju. Njima se, kao Ivanovim pokornicima u vodama Jordana, peru osobni grijesi u sakramentu ispovijedi. Oni se zapravo čiste od grijeha svijeta. Što je grijeh svijeta? To je okretanje leđa Stvoritelju, udaljavanje od Boga, neposluh, nevjera! Bog sam se spoticao o grijeh svijeta od progona proroka po kojima je svijetu govorio, preko Ivanove pritužbe: „Svojima dođe i njegovi ga ne primiše…“ do suvremenog ateizma u raznim oblicima, a svi zajedno tvore duh vremena. To su norme uobičajenog kulturnog i društvenog ponašanja koje ne podržavaju kršćanske vrednote, a ponegdje se otvoreno protive Kristovu Evanđelju uporno se trudeći da iz javnoga života izbrišu tragove Božje prisutnosti, sve što je sveto gurajući vjeru i Crkvu na rubove društvenih događanja. Duh vremena ne priznaje Božje kraljevstvo i ljude želi zadržati u stanju duhovne nerazvijenosti iz koje „gledaju i ne vide, slušaju i ne razumiju“ jer im duh svijeta zastire vidike koje je Isus osvjetljavao svojim djelovanjem kad je ozdravljao bolesne, hranio gladne, praštao grijehe, oslobađao opsjednute, odbačene vraćao u društvo i na slobodu izvodio sve koji su robovali bilo kojoj grešnoj skonosti. Za to dragocjeno umijeće osposobio je i svoje učenike od apostola i prve Crkve do danas. Isus nije bio dio te globalne grešne strukture svijeta. Uzeo je grijeh svijeta, zakon kojemu su ljudi podložni, kad je žrtvom na križu, uništio njegovu sveprisutnu moć. Jaganjac koji oduzima grijehe svijeta to isto čini danas kršćanima i svima koji u njega vjeruju.
