Dok je Izrael bio u Babilonskom ropstvu, Izaija je prorokovao da će Bog podići perzijskog kralja Kira, svog „izabranika i miljenika“, poslužiti se njegovim poganskim autoritetom te svome narodu donijeti slobodu, vratiti ga u njegovu domovinu i započeti obnovu Jeruzalema. Jahve to može jer je apsolutni gospodar povijesti i suvereno upravlja svjetskim događajima. Kir vjerojatno nije poznavao Boga Izraelova, ali je vršio njegove naredbe, jer se sve dogodilo kako je prorok navijestio. Za njega je Bog jedan i jedini istinski gospodar komu se svi pokoravaju bez obzira gdje su i iz kojega su naroda. Moglo bi se reći: nije važno tko je vladar, u kojem narodu, na kojem mjestu, njegova vlast potječe od Boga, znao on to ili ne. Valja ga dakle slušati u svemu što traži, ako se odnosi na upravljanje ovozemaljskim stvarnostima.

Matej donosi zgodu koja nastavlja ovu misao u sukobu Isusa i narodnih starješina. Farizeji su naime postavili Isusu lukavo pitanje poreza kao zamku na vrućem terenu politike i religije uvjereni da će mu srušiti ugled i autoritet pred narodom te dobiti razlog za optužbu pred vlastima, kojim bi ga uklonili sa scene javnog djelovanja. Smisliti pitanje s namjerom da nekoga staviš u nepriliku, izvrgneš ruglu ili osudiš, zlobno je; hvatati bližnje u zamku, znak je pomanjkanja ljubavi, a kad to ljudi čine Bogu, onda pokazuju očitu nevjeru. Pitali su je li dopušteno plaćati caru porez misleći: ako Isus rekne da moraju plaćati porez caru, strancu i poganinu, znači da priznaje osvajačku porobljivačku rimsku vlast. Samim tim zamjerit će se narodu, izgubiti njegovu naklonost, a oni će ga optužiti kao izdajnika. Ako kaže da ne treba plaćati porez, optužit će ga pred rimskim vlastima da zavodi narod, da je neprijatelj države pa će ga vlast sama osuditi. U prvom i u drugom slučaju oni će postići svoje ciljeve. Isus je zatražio novac, upitao za sliku i natpis i rekao da caru daju ono što je njegovo, ali i dodao da Bogu daju ono što njemu pripada. To se odnosilo na one koji su odbijali poslušnost Bogu.

Čovjek je duša i tijelo. Dok je na zemlji, mora se služiti i materijalnim, vremenitim stvarima. Mora biti podložan upraviteljima materijalnih dobara. Kršćanin, dakle, mora biti poslušan civilnim zakonima, mora plaćati porez te služiti i drugim političkim interesima svojih vladara, ići u vojsku pa i u rat. Vjernici nisu neprijatelji države, nego njezini vjerni podanici. U caru vide vlast koju Bogu hoće za ostvarenje zajedničkog ovozemaljskog dobra, no kad je u pitanju vječni život, nismo dužni pokoravati se vlasti, jer Boga treba slušati više nego ljude. Kad car traži ono što nije njegovo, podanici nisu dužni slušati, što više, mogu odbiti poslušnost. Prvi kršćani su imali na tisuće mučenika, vjernika koji nisu htjeli dati caru ono što je Božje, nisu mu se htjeli klanjati kao božanstvu, kako je on to zahtijevao. Idolatrija države i državnih vladara vodi u ateizam. Država nije čovjekovo vrhovno dobro. Politika i nacija nisu najviši a osobito ne konačni životni cilj. Kršćaninova pak građanska poslušnost zakonitoj vlasti, nije zapreka da teži za Istinom, živi moralno, promiče istinske vrednote, ostvaruje ljubav u svakodnevici i bude sol, svjetlo i kvasac u društvu kakvoj god ono političkoj opciji pripadalo.

Porezni je novac imao carevu sliku i natpis zato pripada caru, čovjek je, međutim, slika Božja stoga pripada Bogu. I kao što je novcu mjesto u carevoj blagajni, tako je čovjeku mjesto u Božjoj blizini, uvijek i posvuda. Isus hoće reći da u svakom političkom režimu treba dati „caru carevo“, jer njegovo mesijansko poslanje nije mijenjati društvene režime. No jednako je bitno dati „Bogu Božje“ tj. živjeti i graditi Božje kraljevstvo. Kad su to čuli, farizeji su zašutjeli, mudrost Božja zatvorila im je usta. Naravno sloboda im je ostala netaknuta, zato će oni i dalje, svim sredstvima navaljivati na Isusa dok ga konačno ne osude i razapnu. No ni Božje milosrđe neće stajati skrštenih ruku, aktivirat će svoje otajstvo i oproštenjem izvesti do kraja zacrtano djelo spasenja po Isusovu slavnom uskrsnuću. Bog je tim događajem spasenja obnovio svoju sliku u ljudima grešnicima i uspostavio novi lik, drugog Adama, kako bi se izgrađivali na sliku njegova ljubljenog Sina, poslušni u vjeri i ljubavi kako je poslušan bio Krist, začetnik našega spasenja.