Isusov odgovor na pitanje koja je zapovijed najveća upućuje na dvije ljubavi: ljubiti Boga „svim srcem, svom dušom, svim umom“, cijelim bićem i bližnjega kao sebe samoga. Ljubav je zlatna medalja vjere koja ima dvije strane. Ljubav je put koji dvosmjernim trakom povezuje Boga i ljude. Tko ljubi Boga krenuo je putem koji vodi k ljudima. Tko ljubi bližnjega putuje k Bogu. Bog se služi istim putem: kad se objavljuje svijetu, uzima ljudski lik. U Isusu iz Nazareta postao je pravi Bog i pravi čovjek. Po tom istom Isusu čovjek se uzdiže k Bogu oporavljajući vlastitu Bogolikost. Pisma i kršćanska tradicija ne dopuštaju traganje za Bogom mimo čovjeka. Sv. Ivan to izričito tvrdi: „Rekne li tko: 'ljubim Boga', a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti“ Ono najvažnije u Isusovoj zapovijedi, ono o čemu ovise Zakon i Proroci - ljubav prema Bogu - pokazuje se ljubavlju prema bližnjemu. Što je više srca u ljubavi prema bližnjemu to je čovjek željniji Boga, a što je bliže Bogu, to bolje vidi potrebe siromaha i ugroženih. Tko zanemaruje ljubav prema Bogu nije sposoban ljubiti bližnje. Zato Isus zapovijeda da se ljubi Boga, a nakon toga bližnjega. Božja ljubav tjera čovjeka na služenje i on to rado čini jer u služenju bližnjemu, nepogrešivo otkriva put kojim se dolazi k Bogu. Dvije ljubavi se zapravo međusobno natječu koja će više obogatiti i usrećiti čovjeka koji ljubi. Prava sreća je u nesebičnoj ljubavi i ona usrećuje i onoga koji ljubi i ljubljenoga. Duhovni ljudi njeguju unutarnji život, mole, meditiraju, ostavljaju svijet da bi bili jedino s Bogom kao istinski mistici, ali to nije kraj puta; tu se duša zapali, pa gori kao baklja u čijoj se svjetlosti i toplini rađa novost kakvu je teško pronaći izvan ljubavi. Nije riječ o divnom, romantičnom osjećaju, ni o zaljubljenosti koju kušaju mladić i djevojka. Koliko god bio stvaran, njihov je osjećaj ipak samo ljudski i prolazan. Nakon zaljubljenosti nužno dolazi zrela ljubav puna života: brak, obitelj, djeca, problemi, a radosti i brige, neprestano se izmjenjuju. Ljubav, dakle, nije trenutak koji na kratko zahvati osjećaje, ona je životna škola, proces koji traje. Susret s Bogom je vrijedan ako postane izvor snage da se načini zaokret i iz kontemplacije krene u akciju iz nutrine u vanjski svijet, iz teorije u praksu iz vjere u život, od Boga k ljudima. Odgovornost za svijet demistificira i najdublja mistička iskustva (apostoli su morali sići s Tabora!). Iskustvo mistika postane neka vrsta osobne „objave“ s porukom koju vjera pročita kao zahtjev volje Božje da se u životu otvori proces sazrijevanja. Utjelovljena ljubav prema Bogu jest prepoznavanje i vršenje njegove volje u konkretnim događajima. Nešto slično Isusovu stavu otvorenosti pred Ocem, i spremnosti vršiti njegovu volju poslušan sve do smrti na križu. Kršćanin također osjeća da ga Bog ljubi i to ga osposobljuje za totalno i predano služenje bližnjima u boli i radostima, svjetlu i tami, vjeri i sumnjama. Vjera i ljubav tu nisu nešto usputno već zalaganje cijeloga sebe za kvalitetu života koju Bog podržava i privodi punini. Što se čovjek više daje to se više pronalazi i postaje istinitiji. Ljubav otkriva bitno u čovjeku i Bogu, ljubav je uzvišena teologija. Kad je Magdalena susrela uskrslog Isusa poželjela je ostati s njime, a on ju je poslao svojim učenicima kao prvu vjesnicu pobjede nad smrću. Kad je Petar ispovjedio svoju ljubav prema Isusu („ti znaš da te volim“), Učitelj ga je poslao ljudima: „Pasi ovce moje!“ Isusova posljednja želja učenicima bila je da se ljube kao što je on njih ljubio. Znao je da im tada ništa neće biti nemoguće. Uvijek je tako kad se Krist umiješa u ljudsko djelovanje; ljubav postaje jača od svih sila ovoga svijeta, ljubav ih suzbija i uspješno pobjeđuje, ma kako zle bile. Život prima neodoljivu snagu, pravi smisao, čovjek postaje sličan Bogu, a ljubav ga udaljava od utjecaja grijeha i smrti i vodi k nagradi vječnoga života. Kršćani se ljube ljubavlju koja je veća od njih samih, Božjom ljubavlju. To je savršena ljubav i ona čini ljude savršenima. U njoj se Boga ljubi u ljudima i ljude u Bogu. Jedinstveni zakon ljubavi sjedinjuje nas s Kristom koji ljubi u nama i po nama te postajemo peto evanđelje; svijet ga čita u svjedočanstvu onih koji su povjerovali.