Sve religije govore o čovjekovu sudbinskom odnosu prema Bogu. U svima postoji i neka eshatologija, poimanje ljudskih života koji se na kraju vremena pridružuju Božjem vječnom životu, kao što rijeke teku do uvira u more ili ocean. Kršćanska eshatologija na kraju ljudske povijesti predstavlja Krista kralja svega stvorenog i suca svih ljudi, a Crkva ga slavi na kraju liturgijske godine. 

Što je vrijeme i kako ga ispuniti? Ljudi više ne postavljaju takva pitanja. Ponajviše zato što znaju da je vrijeme posljedica gibanja nebeskih tijela; kretanje zemlje u svemiru označava naše dane, mjesece, godine. Sve se to rutinski ponavlja u bezbroj ciklusa, a u nekom od njih nastaju i nestaju naši kratkotrajni životi. Pitanje koje posljednje nedjelje liturgijske godine postavljaju glasi: Kako se ljudi snalaze u vremenu i kako ga osmišljavaju? Čime ispunjavaju boravak na zemlji? Tko ili što ih na kraju očekuje, a što oni očekuju i čemu se nadaju?

U središtu Isusove prispodobe o mudrim i ludim djevicama nalazi se Zaručnik (Kraljevstvo Božje!). Važno je vrijeme njegova pojavka, ali i naše spremnosti i sposobnosti da jedne odlučujuće ponoći, možda nenadano, iz vremenitog života uspijemo ući u vječni život.

Blagdan Svih svetih ujedinjuje nas i svete kao ni jedan drugi dan u godini. Zajedno i istovremeno ispovijedamo „općinstvo svetih i život vječni“. Družeći se s njima, shvaćamo da ih trebamo, ne kao idole kojima bismo se divili zašto što su jaki ili lijepi, nego kao uzore koje treba nasljedovati radi kvalitete života i postizanja spasenja.

Isusov odgovor na pitanje koja je zapovijed najveća upućuje na dvije ljubavi: ljubiIsusov odgovor na pitanje koja je zapovijed najveća upućuje na dvije ljubavi: ljubiti Boga „svim srcem, svom dušom, svim umom“, cijelim bićem i bližnjega kao sebe samoga. 

Dok je Izrael bio u Babilonskom ropstvu, Izaija je prorokovao da će Bog podići perzijskog kralja Kira, svog „izabranika i miljenika“, poslužiti se njegovim poganskim autoritetom te svome narodu donijeti slobodu, vratiti ga u njegovu domovinu i započeti obnovu Jeruzalema. Jahve to može jer je apsolutni gospodar povijesti i suvereno upravlja svjetskim događajima.

Bog je s izabranim narodom smislio veliko sveopće zborovanje na Sionu, svečano okupljanje naroda i plemena svijeta s radosnim završetkom vremenitog života i početkom vječne sreće. Bog sanja uzvišenu avanturu s ljudima i želi ostvariti sretno i vječno zajedništvo. I njegov zemaljski je život zamislio je kao slavlje. 

Formativni susret „Salezijanski dani“ okupio je i ove godine u prvom terminu 6. listopada, dvadeset sedam sudionika iz raznih zajednica Hrvatske salezijanske provincije u maloj dvorani na Knežiji. Tema susreta bila je „Osvrt na Pismo vrhovnog poglavara don Angela Fernandeza Artimea“, nakon Izvanredne vizitacije koju je potkraj prošle godine obavio regionalni savjetnik za Srednju i Sjevernu Europu don Tadeusz Rozmus.

Domaćin je želio imati vinograd. Izabrao sunčano mjesto, potrudio se, zasadio ga, uredio, ogradio, čak mu je ispjevao pjesmu o svojoj ljubavi i radosti kojom očekuje njegov prvi urod i bogatu berbu. Cijeli Stari zavjet govori o Božjoj ljubavi prema Izraelu, izabranom narodu i opjevanom vinogradu. 

Prispodobom o dvojici sinova koji su svoje da pretvorili u ne i svoj ne u da, Isus je pozvao svećeničke glavare, farizeje i narodne starješine na razmišljanje. Oni su se naime tužili na Boga koji spašava grešnike i predbacivali mu da to nije pravedno prema njima koji se trude i žive po Božjim zapovijedima.