Došašće je blagoslovljeno vrijeme promišljanja o Bogu, čovjeku i osmišljenu životu. Ono poručuje da Bog nije daleki, nepokretni pokretač ili kozmička sila, već brižni Stvoritelj svijeta i zauzeti Spasitelj ljudi. Ušao je u svijet kao Riječ-tijelom-postala, da ga rasvijetli, okrijepi, da mu dade nadu, smisao i da ga spasi. Njegovo rođenje središnji je događaj ljudske povijesti, ona je po tom događaju postala sveta povijest spasenja. Isus iz Nazareta objedinjuje Božji i čovjekov svijet. Ovaj dakle svijet postaje Božji, jer se Božji svijet u Isusu ponudio ljudima. Od utjelovljenja Sina Božjega ova se dva svijeta neprestano prožimaju. Čovjek na tu činjenicu ne može ostati ravnodušan, treba računati s Bogom u planiranju i u djelovanju. Tko ne ubroji Boga u svakodnevni život, tomu se ni konačni računi neće slagati. Kako će se na kraju osjećati? Čime će ublažiti vlastito nezadovoljstvo, možda i nesreću ukoliko život u konačnici bude osjećao promašenom investicijom. Kad ljudi grade svoje svjetove, redaju brojne ništice, no kad kao trijezni graditelji volju Božju stave je na prvo mjesto, onda je to odlučujuće - sve ništice dobivaju uzvišeno i neizmjerno značenje. Još nešto poručuje došašće: ako se Bog „ušatorio“ među ljudima, to znači da mogu i trebaju računati na njegovu ljubav. Zamislite svijet uređen po Božjoj ljubavi i mudrosti! Taj svijet ima nadu i sve izglede da postane civilizacija ljubavi, ima budućnost. U takvom svijetu ne može biti straha, tjeskobe, zdvajanja, beznađa ni za pojedince ni za narode. Postoji samo čežnja da se dosegne punina i uporno traganje za vlastitim ispunjenjem koje ništa više ne može ozbiljnije ugroziti. Naravno, sve to se ne događa automatski i samo od sebe; to je ponuda Božja i poziv čovjeku da stupi u zajedništvo s Bogom, zajedništvo koje čovjekova sloboda može i odbiti, a to se, nažalost dogodilo, i često se događa. Sveti Ivan je zabilježio: „Svojima dođe i njegovi ga ne primiše“. Bog se rodio u štalici, jer ljudi za njega nisu našli mjesta u svojim obitavalištima. No to opiranje čovjekova svijeta Božjoj želji, ipak nije moglo zaustaviti započeti proces spasenja. Danas, dvije tisuće godina nakon Isusova prvog dolaska, situacija se nije znatnije izmijenila. Isus i danas među tolikim kršćanskim narodima stanuje u „štali“, na rubu njihovih zakona, gradova, parlamenata. Zato došašće pita: ima li bar u našim srcima mjesta za njega? Više puta će nas pozvati da „pripravimo put Gospodinu“, da pred njegov dolazak „poravnamo staze“ i „ispunimo doline“. Pozvat će nas da „odložimo djela tame i zaodjenemo se svjetlošću“, jer u došašću idemo ususret Gospodinu i on dolazi nama ususret. Došašće je put na kojem se uvijek iznova pokušavaju susresti čovjek i njegov Bog; Bog da ispuni svoja obećanja, čovjek da pronađe spasenje. Susret je zakazan u svetoj i tihoj noći uz anđeoski pjev, vjeru pastira i blaženo motrenje zvjezdoznanaca.
Kakvo je, dakle, moje raspoloženje ovog došašća? Čekam li koga? Koliko sam otvoren? Koliko budan? Što to uopće znači? Nisam li i ja jedan od suvremenika koji pribjegavaju krajnostima od kojih je jedna samouvjerenost, a druga pasivnost Samouvjereni, poduzetni misle da sve što naume mogu i ostvariti. Uzdaju se u sebe, bogatstvo, znanost i tako zatvaraju u materijalizam. Počinju dolaziti k sebi istom kada ih na to prisili ekonomska kriza koja ih bar na čas otrijezni. Pasivni pak čekaju da im nekim čudom „bolje sutra“ padne s neba. U međuvremenu lutaju po horoskopima, magičnim obredima i drugim stranputicama praznovjerja. I oni će se prije ili kasnije uvjeriti da su jurili za iluzijama, na dušu naslagali otrovnih tvari i postali nesposobni za život.
Kršćani, međutim, slijede svoj put i znaju da je svijet Božji, njima povjeren, da se izgrađujući ga i sami ostvaruju. To čine radom, vjerom i u ljubavi svjesni svoje odgovornosti. Zato bdiju što znači surađuju s Bogom; putuju suočavajući se sa životnim poteškoćama, optimizmom olakšavaju jedni drugima borbu i učvršćuju međusobne odnose. Zdravi odnosi s Bogom (vjera) i korektni odnosi s bližnjima (suživot) upućuju ih na ljubav, zakon koji sve povezuje i učvršćuje. Bdjeti za njih znači ljubiti, prihvatiti svijet kakav jest i mijenjati ga na bolje.
