Riječi koje život znače

Sir 24, 1-2.8-12; Ef 1, 3-6.15-18; Iv 1, 1-8 ili 1, 1-5.9-14)

Riječi u ljudskom iskustvu imaju značenje, smisao i moć. Svaka riječ nešto znači, poručuje, naviješta. Istina je da živimo vrijeme prave inflacije riječi; riječi se zlorabe i banaliziraju, ali riječ je pojava koju poznaju samo Bog i ljudi. Bog i ljudi se poistovjećuju s riječju. Čovjek je onakav kakva je njegova riječ. Ljudske riječi objavljuju čovjeka a Božje Boga. Poznato nam je da su neke ljudske riječi dragocjene, pune smisla, svete. Božje riječi sadrže božanske tajne pa i samoga Boga. Naš Bog je u početku bio Riječ koja stvara svijet.

Božji „neka bude“ pozivao je iz prapočela i ništavila stvarnosti na postojanje. U ljudskoj je povijesti Riječ postala mjesto Božje objave ljudima. Osobito snažna i moćna bila je u ustima starozavjetnih proroka. Sv. Ivan tvrdi da je u punini vremena Božja riječ postala tijelom i nastanila se među nama. Kršćani tu riječ u Isusu iz Nazareta i u Evanđelju štuju, slušaju i žive. Ona ih svake nedjelje saziva na sveti skup vjernika, na liturgijsko slavlje, objavljuje se, poučava, prosvjetljuje svoje slušatelje i svima pokazuje put u vremeniti i vječni život.

Riječ je mnogim oblicima i na mnogo načina sastavni dio života. Bez riječi je nezamisliv razgovor i sporazumijevanje među ljudima. Bez riječi ne bi bilo pjesme ni novina, ni radija ni televizije ni knjiga, si susreta. Kad ne bilo riječi nitko ne bi moga izraziti ono što u duši nosi, o čemu razmišlja. Koliko smo lijepih želja izrekli u ove blagdane osobito u Božiću i Novoj godini!

Prava riječ u pravo vrijeme doživi se kao melem na ranu, a može čovjeku čak i život spasiti. Riječi su u stanju oživjeti sjećanja na stare davno zaboravljene događaje, tajne, na jezike kojima više nitko ne govori. Riječi u književnosti, filmovima ili u starim knjigama oživljavaju čitave svjetove tisućama godina udaljene od naše stvarnosti. Riječ je u stanju oživjeti i Božji svijet. Proroci su prenosili Božju riječ, zapovijedi, naume i Božju volju izabranom narodu. Zapisane u Sveto pismo, oživljavale su Božju prisutnost osobito kad bi ih svećenici svečano čitali na blagdanskim skupovima.

Cijela Biblija je riječima izražena veličina i moć Božje ljubavi prema ljudima. Kad je Riječ Božja postala tijelom, učila je govoriti naše riječi. Kad je Isus progovorio svijetu, njegove su riječi znale zadiviti i oduševiti slušatelje, jer je govorio „kao onaj koji ima vlast“. Propovijedao je tri godine, a kršćani su njegove riječi sačuvali i čitaju ih kao Radosnu vijest spasenja, kao najveću svetinju vjerujući da ih je sam Bog izgovorio. Jeka tih riječi seže do naših dana, a pratit će ljudsku povijest do svršetka svijeta.

Isus sam je navijestio da će sve proći, ali da njegove riječi neće proći. One će na kraju vremena izreći svoj veličanstveni sud nad svijetom. Na kraju svakog ljudskog života izreći će Božja riječ presudu, nadajmo se presudu spasenja, nad svakom ljudskom egzistencijom. Najsvetiji trenuci u svetoj misi, sama pretvorba, nastaje po posvetnim riječima koje zazivaju Duha Svetoga da posveti naše darove i da po toj riječi postanu Isusovo Tijelo i Krv, koje blagujemo u pričesti sa spasonosnim učinkom u duši.

Naša ljudska riječ kao i mi sami, slična je Božjoj riječi. Istina ne može stvarati iz ništa kao što je to činila Božja riječ, ali zar nije čudesno i to kad čovjek u velikim brigama što je ostao bez posla, nađe utjehu u prijateljevim riječima ili ponudi koja mu može vrati nadu u bolju budućnost. Sam Bog nam je u Isusovu rođenju darovao Riječ nade i ohrabrenja za sve dane, ne samo slijedeće godine, nego i svih godina preostaloga života.

Koliko je važna riječ zapažamo iz dramatičnih situacija koje nas iznenade ili pogode tako snažno da… ostanemo bez riječi, zanijemimo od čuđenja, divljenja ili boli. Nemoćni i nijemi se zatečemo kad čujemo da je draga osoba počinila samoubojstvo. Kad nas netko povrijedi, zašutimo. Kad nas duboko rane, riječ nam zastane u grlu. Kada doživimo tjeskobu što je život dospio u slijepu ulicu, u mrak iz kojega se ne vidi ni tračak nade, jer ništa ne razumijemo, ostane nam još jedino poneka riječ za molitvu-vapaj i on se spontano uzdigne k Bogu.

Isus je na križu doživio takav trenutak poprativši ga vapajem: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Zavolimo još više Božju riječ i govorimo tako da riječi šire svjetlo i promiču život u nama i u drugima.