Povratak odbjeglog, lakoumnog, ali i raskajanog sina u zagrljaj očeve neizmjerne čak teško shvatljive ljubavi, dragocjena je evanđeoska priča koju neki uvrštavaju u sam vrh svjetske književnosti. Isus pripovijeda ljudima o Bogu kojega oni u praksi sve više zaboravljaju i kojemu se vraćaju kad ih na to natjera materijalna ili duhovna bijeda. Evanđeoska slika izvana promatrana stavlja u prvi plan povratak izgubljenoga sina, ali nutarnje gledanje otkriva Očevu dobrotu, visoko uzdignutu milosrdnu Božju ljubav koja je vjerna usred ljudske nevjere. Božje je to iskustvo s izabranim, ali odmetničkim narodom, s kojim je sklopio savez i ljubomorno ga čuva bez obzira što ga druga strana krši i gazi. Božja ljubav neumorno prašta i čeka povratak odlutalih, čak i više, odlazi u potragu za izgubljenima i kad ih nađe načini slavlje koje ljudi teško razumiju. Kako može netko ostaviti 99 ovaca i tražiti jednu koja se vjerojatno svojom krivnjom izgubila? Isus želi reći umišljenim farizejima koji uporno tvrde da poznaju Boga, da o visini, dubini, širini i veličini Božje ljubavi nemaju pojma. Da je kojim slučajem sretnu, ne bi joj vjerovali i ne bi je mogli prepoznati, jer Bog ljubi više nego što ljudi mogu pretpostaviti; on je Bog neshvatljive i uvijek iznenađujuće ljubavi. Nevjerojatni Bog napušta nebesa nad nebesima i gazi našom kaljužom. Vidi u njoj na smrt izranjenoga putnika, sagiba se, povija mu rane, nosi ga u bolnicu, brine se za njegovo ozdravljenje. U Jordanu stane u red s pokornicima i samo proroci mogu vidjeti da mu nije mjesto među grešnicima, ali on uporno ostaje među njima, blaguje s njima, razgovara, nagovara ih na obraćenje. On je Božji Sin, ali ide na križ da spasi svoje ubojice. Daje probosti vlastito srce zato što ljubi ljude i što su veći nitkovi, to više ih ljubi. Kad se netko od tih okorjelih grešnika obrati on cijelo nebo pokreće na slavlje. Za njegovo slavno nebesko kraljevstvo ne postoje izgubljeni, a ako postoje on ide u trnje, među svinjske mahune, među razbojnike, u vatru i vodu; traži, nalazi, spašava, jer Božja ljubav ne dopušta nikomu da propadne. Nama poručuje da nikoga ne smijemo otpisati, za nikoga reći da mu nema pomoći. Bogu tolike ljubavi treba se pridružiti u traganju i spašavanju zalutalih. Treba reći najvećem očajniku da tisuće strahova ne mogu uništiti kršćansku nadu, zato što iza nje stoji Isus, razapeta Božja ljubav koja ima rješenje za svaku bol i svako razočarenje. Crkva treba zalutale tražiti, spašavati kako god daleko i opasno bilo njihovo lutanje. Ona je svjesna da je najveće i Bogu svojstveno djelo spašavati. Sin čovječji nije došao da osudi, nego da spasi, da ni jedan koji u njega vjeruje, ne propadne. U svakoj bi se zajednici morala duboko ukorijeniti briga za ugrožene, spašavanje izgubljenih. Božja pedagogija u kalvarijskom Isusu poručuje da nema grešnika koga tvoja ljubav ne bi mogla obratiti. Grešnike treba ljubiti, jer ljubav ima čudesnu moć mijenjati ljude; treba ih voljeti da bi se na njih moglo utjecati. Što ih više volite, to ih lakše mijenjate, jer i korov je biljka koja sluša sunce. Ne smijemo zaboraviti ljude, oni se gube, trebaju dobre pastire.

Zanimljiva je reakcija starijeg brata. On je ostao uz Oca, radi, marljiv je savjestan, vrši zapovijedi; na izvan se čini da je i dobar, ali iznutra i stvarno on to nije. Može se biti u kući tijelom, a daleko od kuće duhom. To stvara nezadovoljstvo i zato starijem bratu povratak izgubljenoga brata nije bio razlog za slavlje. Izgubljeni sin je zapravo stariji sin, udaljio se od očeve milosti; ne prepoznaje milosrdnu ljubav jer je zasjenjen zakonskom pravednošću i ne može iz te sjene na sunce ljubavi koja božanski prašta. Pokajanje je mlađega brata vratilo u očev dom, ali starijega brata nije našao. Njemu je također potrebno obraćenje, jer je opasnije izgubljen od svoga mlađeg brata. Velika je milost prihvatiti očevu ljubav i uživati u njoj, tu se nađe i telića i jarića za mala slavlja s prijateljima. Onaj tko tu ljubav ne prihvati tavori u hladnoj sjeni svoje zarobljenosti, a može mu se dogoditi i crna noć. Petar je izdao Isusa, ali je vjerovao u njegovu milosrdnu ljubav, pokajao se i spasio. Juda nije vjerovao u milosrđe, nije se mogao osloboditi vlastite sjene i noć ga je progutala.