Ljudi se iz svoje sadašnjosti, osobito one problematične, često raspituju o budućnosti. Iz sadašnjosti planiraju budućnost tako da se „bolje sutra“ priprema iz zabrinutog i odgovornog danas. S druge strane, od onoga što očekujem sutra, uvelike je ovisna zauzetost moga danas koja dobiva motivacije, nadahnuća i snagu da sada nešto poduzmem. Onomu koji ništa ne očekuje život će biti dosadan, a ako misli da poslije ovoga života nema više ničega, onda mu ni sadašnji život neće biti osmišljen, pa stoga niti vrijedan velika truda. Da bi čovjek kvalitetno živio, nije dosta da živi, treba znati za što živi. Ovu istinu Sveto pismo osvjetljava iz Božje perspektive i ona vjernicima daje uvid u pravu stvarnost, te se ne boje ničega, čak ni smrti. Majka Makabejka i njezinih sedam sinova preziru tjelesne muke, jer vjeruju da će ih Kralj svijeta, zato što umiru za njegove zakone, nagraditi, uskrisit će ih na vječni život.

U evanđelju naprotiv saduceji, židovski liberali, koji vjeru u uskrsnuće drže smiješnom i apsurdnom, postavljaju Isusu komplicirano pitanje žene koja je imala sedam muževa, a pitanje glasi: čija će biti o uskrsnuću? Slično pitanje postavljaju mnogi ljudi: Kako ću izgledati kad uskrsnem? Hoću li imati tijelo? Kakvo? Hoću li vidjeti svoje drage i biti s njima? Na koji način? Jedna je prvopričesnica pitala vjeroučiteljicu hoće li u nebo doći i njezina pudlica koju toliko voli. U odgovoru saducejima Isus je njihovu i našu predodžbu o vječnome životu ispravio, jer su najčešće krive. Oni koji se nađu dostojni uskrsnuća ulaze u novo stanje (bit će kao anđeli), niti se žene niti udaju. Ženidba i udaja su zakon za ovozemaljski način postojanja u kojem vlada smrt; ona svako malo uzme nekoga od nas. Muž i žena daju na svijet novog čovjeka i tako se ljudi rađanjem bore protiv smrti. U nebu, međutim neće biti smrti, neće trebati rađati nove živote, pa prema tome, neće biti udaje i ženidbe. Svi ćemo se u potpunosti ostvarivati u Bogu i od njega primati puninu života koji ništa ne ugrožava i koji traje vječno. Isus to zna, jer je u naš život došao od Oca. Kad se naš život gleda iz Božje perspektive drukčije izgleda. Vidi se primjerice i smrt, nije doduše bezopasna, ali nije tako strašna kao što se čini nama iz naše zemaljske perspektive. Za razliku od nas koji imamo iskustvo da sa smrću sve prestaje, Isus je znao da sa smrću nije sve gotovo; on je znao da se nakon umiranja živi u vječnome životu, u Bogu, jer je on iz toga života došao k nama i u taj će se život vratiti nakon smrti na križu. Isusovu iskustvu bi bilo najbliže iskustvo čovjeka koji je obolio od leukemije, ili neke druge neizlječive bolesti, a onda odjednom ozdravio. Mi smo kao zrno koje u sebi ima životnu klicu. Kad zrno padne u zemlju mi pomislimo da je to kraj, ali gle čuda: klica potjera novi život. Bog je tako u čovjeka ugradio klicu vječnoga života; iznenadit ćemo se kad ustanemo na novi život. Vjera prvih kršćana bila je tako jaka da su smrt doživljavali kao san. Govorili su da su pokojnici usnuli, ali će se probuditi u vječnosti. Uskrsnuće je kao buđenje na novi život. Isus nadalje poučava da je Bog vječni život i da ne poznaje smrt. Za njega postoje samo živi ljudi. Abraham, Izak i Jakov za njega su živi i on je Bog živih. Živjeli su najprije u zemaljskom, a nakon smrti nastavili su živjeti u vječnom životu. Bogu je sve moguće, pa i to da svoje miljenike spasi od smrti. Po Isusu je Bog sve ljude spasio od smrti. Živi Bog jamči svima novi život u njegovu kraljevstvu. Nismo još upoznali Božju svemoć, a on je najavio: „Evo, sve činim novo!“ pa i sv. Pavao je shvatio da je Bog smrtnim ljudima pripravio svijet koji ljudsko oko nije vidjelo, uho nije čulo, i srce na može poželjeti. Neće to biti produženje ovoga života u vremenu, podložna biološkim zakonima i materijalnoj prolaznosti, nego će biti novi, duhovni način postojanja, život punine koja usrećuje. Isus sam kaže da nećemo više umirati, da ćemo biti slični anđelima, jer ćemo živjeti kao sinovi Božji i djeca uskrsnuća. Taj čudesni život mogu vjernici već sada naslutiti kad im je vjera jaka i kad u sebi probude ljubav, bilo da ljube Boga ili svoje bližnje, bilo da osjete da su ljubljeni, a osobito kad osjete da ih Bog ljubi. Najbolje je usvojiti stav djeteta u majčinu krilu: živjeti u ljubavi s totalnim predanjem.