U ono vrijeme:
Kaza Isus učenicima prispodobu: »Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? Nije učenik nad učiteljem. Pa i tko je posve doučen, bit će samo kao njegov učitelj.
Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Kako možeš kazati bratu svomu: 'Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku', a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.
Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga.
Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.« (Lk 6, 39-45)

Ljudi su skloni gledati pogreške drugih i druge osuđivati premda su i sami slabi i grešni. Vide trun u oku svojih bližnjih, a u svom oku ne vide brvna. Nisu realni, istiniti; nisu pravedni. Trebali bi raditi više na sebi, izgrađivati se, otvarati se ljubavi. Što više ljubavi bude u njihovim dušama, to će njihovi odnosi prema drugima biti korektniji. 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Vama koji slušate velim: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje. Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj. I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima.

Kršćanstvo naučava da su se u ovom svijetu pojavila dva Adama: stari i novi. Starog Adama nosimo svi, on je ovozemaljski čovjek, vremenit, prolazan, grešan i smrtan. U Isusu iz Nazareta pojavio se je i novi Adam; on je nebeski, božanski, besmrtan. 

„Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka i srce svoje od Gospodina odvraća!“ Tako je zaključio prorok Jeremija nakon neugodnog iskustva u kojem je doživio nevjeru političkih i vjerskih vođa svoga naroda. Dugo i uzalud ih je nagovarao da se pouzdaju u Boga, a ne u političke saveznike. Nisu ga poslušali. 

Ribarima na Genezaretskom jezeru Bog se objavio u Isusu koji je najprije propovijedao zadivljujuće: tako još nitko nije govorio, riječ mu ima snagu, uvjerava, diže moral, oduševljava. Ribari su također slušali pouku dok su usput ispirali mreže.

Prorok je kritička savjest naroda. Nastupa bespoštedno, raskrinkava grijehe, osobito idolatriju, zlorabljenje vlasti, društvene nepravde, otpad od vjere, tlačenje siromaha; glas je onih koji nemaju glasa i obrana slabih. Pred Bogom zagovara narod i narodu govori Božje riječi, opomene ili poziv na obraćenje.

O povratku iz babilonskog progonstva (5. st. Pr. Kr.) Izraelci su predvođeni književnikom Nehemijom i svećenikom Ezrom, započeli materijalnu i duhovnu obnovu u narodu. Ezra donosi Petoknižje, Toru, Mojsijev zakon, čita narodu od „ranog jutra do podneva“ i tumači naum Jahvin. 

Kažu da bi druga nedjelja u godini, po izviješću u evanđelju, mogla pripadati Bogojavljenju. Naime, prvim čudesnim znamenjem u Kani, Isus je učenicima po prvi put objavio svoju Božansku moć. Kao što je Bog po zvijezdi mudracima s Istoka objavio da je u Betlehemu rođen spasitelj svih ljudi, kao što je kod krštenja u Jordanu, Otac svjedočio da je Isus njegov ljubljeni Sin, tako je u Kani čudesno pretvaranje vode u vino najavilo da je Bog po Isusu prijatelj ljudi i njihovih radosnih slavlja i da ih spašava iz svake nevolje koja ih može snaći. 

Blagdanom Isusova krštenja završava Božićno, a započinje Vrijeme kroz godinu. Krštenjem u rijeci Jordanu Isus započinje svoje javno djelovanje. Taj događaj je višestruko znakovit. Isus silazi u Jordan da primi krštenje, koje je narod primao kao znak oproštenja grijeha i znak osobnog obraćenja. 

U Izraelu je živjela ideja da bi Jahve mogao ujediniti sve narode u vjeri praoca Abrahama i da je to zadaća izabranoga naroda. Taj univerzalizam spasenja najčešće su naviještali proroci: „U tvojoj svjetlosti koračaju narodi i kraljevi“ (Izaija) „Klanjat će mu se svi vladari, svi će mu narodi služiti“ (Ps 72). Objavom mi je obznanjeno otajstvo… da su pogani subaštinici i „sutijelo“ i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po Evanđelju.“ Isusovo je rođenje sazvalo mudrace s Istoka, predstavnike svih ostalih naroda, u staro proročko jedinstvo vjere koja će poništiti postojeće pregrade rasnih, vjerskih, klasnih, ideoloških, i svih drugih predrasuda. U neznatnom Betlehemu, o punini vremena, zbio se povijesno važan događaj: rodio se Krist, spasitelj svijeta. Pitanje je kako to svijetu priopćiti?

U Božićnoj se osmini slavi svetkovina svete Bogorodice Marije. Ona je, slikovito rečeno, svečani marijanski ulaz u novu godinu i u međunarodni dan mira. Crkva potiče vjernike da u novo i nepoznato uđu po Marijinu zagovoru. Kako se na novu godinu spominjemo i Isusova obrezanja, obreda na kojem je dobio ime, mogli bismo reći da u novo razdoblje ulazimo u ime Isusovo, a to znači u ime Božjeg spasonosnog milosrđa, jer riječ „Isus“ znači „Bog spašava“.

Patrijarhalna obitelj koju nam opisuju čitanja imala je nekoliko dugo čuvanih vrednota: mir, obilje materijalnih dobara, slogu, brojno potomstvo… Sve je to bilo znak Božjega blagoslova. U obitelji se posebno cijenila poslušnost djece roditeljima kao oblik slavljenja Boga.

Svima je znano da su mnoga i različita iskustva ljudi koji su se nastojali približiti Bogu. Jedni su ga doživljavali kao strogog suca kojemu se polaže račun za svako djelo učinjeno za zemaljskog života. Osjećaj vlastite grešnosti budio je u njima strah od neizbježne kazne.

Na sreću danas je sve više susreta u kojima se Boga doživljava kao radosno iskustvo dobrote praštanja i spasenja. Evanđelja često govore o takvim susretima, a jedan od njih je svakako Marijin susret s anđelom Gabrijelom te susret Marije i njezine rođakinje Elizabete.

Kakvog smisla ima slaviti svetkovinu Krista Kralja u svijetu koji sa svih strana okužuju demokracije, čije se države proglašavaju republikama. Nije li to anakronizam i slavlje kojemu je teško...