Evanđeoska poruka smjera objavi Božje ljubavi ljudima i brizi da ta ljubav bude konkretna, prihvatljiva i spasonosna. Izražena je u teološkoj poučnoj priči o Joni (1. čit.) i Isusovu navještaju Božjega kraljevstva sa zahtjevom da mu se povjeruje (evanđelje).

Evanđelje ne propisuje recepte, nema gotovih rješenja i spremnih odgovora. Ukazuje na uzak put i uči umijeće vjerovanja korak po korak.

S nedjeljom Isusova krštenja završava božićno vrijeme i počinje vrijeme kroz godinu. Liturgija ove nedjelje najavljuje Isusovo javno djelovanje, ujedno podsjeća vjernike da su krštenjem postali djeca Božja i primili poslanje svjedočiti svijetu veličinu i ljepotu Božjega kraljevstva.

Isusov ljubljeni učenik Ivan, opisao je Božić na originalan i sebi svojstven način. Nema djeteta Isusa, jaslica, pastira, anđela, zvijezde, kraljeva… Ivan u svom Prologu tvrdi: „Riječ je tijelom postala“, za njega je to bit božićnog događaja. Bog je darovao ljudima svoju Riječ i ona je postala čovjekom. Isus je razgovorljiva Božja riječ koja priopćuje koliko Bog ljubi svijet i najvrjednije u svijetu – čovjeka.

Idući ususret, otajstvu Božje prisutnosti među ljudima, utjelovljenju Sina Božjega, vjernici su stigli sasvim blizu cilju koji obasjava došašće, za koji dan će Božić. Pitanje je kakvog smo raspoloženja? S koliko vjere idemo ususret tom događaju. Ljude muči svjetska gospodarska kriza, boje se za radna mjesta kad ona stigne u naše krajeve. Boje se, siromaštva koje se sve više uvlači među male ljude. Boje se i gospodari svijeta, plaše ih klimatske promjene o kojima mediji neprestano bruje, a strahuju i od terorizma pred kojim je ostalo malo razloga za optimizam.

Pustinja je mjesto propitivanja čovjekova umijeća preživljavanja. Samo duhovno i tjelesno izdržljivi polažu ispit. Duhovne veličine doista dolaze iz pustinje, stvarnog krajolika i pustinje nutarnjih prostranstava duše u kojima se na život i smrt sukobljavaju najrazličitije kušnje da bi čovjek dozrio do pravih odluka. U pustinji se živi posvemašnja ovisnost o Bogu. 

Gospodin dolazi. Bog-Riječ kojoj su služili proroci, uzeo je tijelo, postao Bog-čovjek, i kao Isus iz Nazareta došao među ljude da im objavi svoju ljubav, a njihovo spasenje. Nakon smrti i uskrsnuća, uzašao je na nebo i obećao ponovno doći. Prvi Isusov dolazak kršćani slave, drugi očekuju. 

Došašće je blagoslovljeno vrijeme promišljanja o Bogu, čovjeku i osmišljenu životu. Ono poručuje da Bog nije daleki, nepokretni pokretač ili kozmička sila, već brižni Stvoritelj svijeta i zauzeti Spasitelj ljudi. Ušao je u svijet kao Riječ-tijelom-postala, da ga rasvijetli, okrijepi, da mu dade nadu, smisao i da ga spasi. 

Sve religije govore o čovjekovu sudbinskom odnosu prema Bogu. U svima postoji i neka eshatologija, poimanje ljudskih života koji se na kraju vremena pridružuju Božjem vječnom životu, kao što rijeke teku do uvira u more ili ocean. Kršćanska eshatologija na kraju ljudske povijesti predstavlja Krista kralja svega stvorenog i suca svih ljudi, a Crkva ga slavi na kraju liturgijske godine. 

Što je vrijeme i kako ga ispuniti? Ljudi više ne postavljaju takva pitanja. Ponajviše zato što znaju da je vrijeme posljedica gibanja nebeskih tijela; kretanje zemlje u svemiru označava naše dane, mjesece, godine. Sve se to rutinski ponavlja u bezbroj ciklusa, a u nekom od njih nastaju i nestaju naši kratkotrajni životi. Pitanje koje posljednje nedjelje liturgijske godine postavljaju glasi: Kako se ljudi snalaze u vremenu i kako ga osmišljavaju? Čime ispunjavaju boravak na zemlji? Tko ili što ih na kraju očekuje, a što oni očekuju i čemu se nadaju?

U središtu Isusove prispodobe o mudrim i ludim djevicama nalazi se Zaručnik (Kraljevstvo Božje!). Važno je vrijeme njegova pojavka, ali i naše spremnosti i sposobnosti da jedne odlučujuće ponoći, možda nenadano, iz vremenitog života uspijemo ući u vječni život.

Blagdan Svih svetih ujedinjuje nas i svete kao ni jedan drugi dan u godini. Zajedno i istovremeno ispovijedamo „općinstvo svetih i život vječni“. Družeći se s njima, shvaćamo da ih trebamo, ne kao idole kojima bismo se divili zašto što su jaki ili lijepi, nego kao uzore koje treba nasljedovati radi kvalitete života i postizanja spasenja.

Isusov odgovor na pitanje koja je zapovijed najveća upućuje na dvije ljubavi: ljubiIsusov odgovor na pitanje koja je zapovijed najveća upućuje na dvije ljubavi: ljubiti Boga „svim srcem, svom dušom, svim umom“, cijelim bićem i bližnjega kao sebe samoga. 

Dok je Izrael bio u Babilonskom ropstvu, Izaija je prorokovao da će Bog podići perzijskog kralja Kira, svog „izabranika i miljenika“, poslužiti se njegovim poganskim autoritetom te svome narodu donijeti slobodu, vratiti ga u njegovu domovinu i započeti obnovu Jeruzalema. Jahve to može jer je apsolutni gospodar povijesti i suvereno upravlja svjetskim događajima.

Bog je s izabranim narodom smislio veliko sveopće zborovanje na Sionu, svečano okupljanje naroda i plemena svijeta s radosnim završetkom vremenitog života i početkom vječne sreće. Bog sanja uzvišenu avanturu s ljudima i želi ostvariti sretno i vječno zajedništvo. I njegov zemaljski je život zamislio je kao slavlje.