Job je jedan od najvjernijih Židova u Bibliji. Vjerno je i besprijekorno služio Bogu, a Bog je dopustio da se na njega sruči najveće zlo koje čovjeka može snaći. Izgubio je sve - imanje, djecu, prijatelje i još na kraju obolio od gube. S Jobovim patnjama ljudi i danas uspoređuju najtragičnije životne sudbine.

Živimo u vremenu u kojem ljudi sve manje znaju čekati, jednostavno nisu navikli jer su ih brojna i sve savršenija tehnička dostignuća uvjerila da mogu imati sve što požele i odmah, osobito oni koji imaju novac.

Isusa koji nam se predstavio u krštenju na Jordanu i čije Božansko sinovstvo je posvjedočio nebeski Otac, sv. Marko danas prikazuje u prvom radnom danu: propovijedao je kraljevstvo Božje u Kafarnaumu. Ljudi su bili zaneseni njegovim naukom, jer ih je učio kao onaj koji ima vlast.

Evanđeoska poruka smjera objavi Božje ljubavi ljudima i brizi da ta ljubav bude konkretna, prihvatljiva i spasonosna. Izražena je u teološkoj poučnoj priči o Joni (1. čit.) i Isusovu navještaju Božjega kraljevstva sa zahtjevom da mu se povjeruje (evanđelje).

Crkve su na Zapadu svakim danom sve praznije. Vjenčanja u crkvi, krštenja, prvih pričesti i krizma sve je manje. Čak i veliki dio religioznih ne žive po načelima vjere koju ispovijedaju. Čini se da je vjera, ta čudesna rijeka koja je nekoć nosila društvo svojim snažnim tokom, postala potok što tromo vijuga „suznom dolinom“.

S nedjeljom Isusova krštenja završava božićno vrijeme i počinje vrijeme kroz godinu. Liturgija ove nedjelje najavljuje Isusovo javno djelovanje, ujedno podsjeća vjernike da su krštenjem postali djeca Božja i primili poslanje svjedočiti svijetu veličinu i ljepotu Božjega kraljevstva.

Sveta tri kralja ili Bogojavljenje tipična je božićna tema: Bog koji se kao čovjek rodio u Betlehemu nije došao samo Židovima, nego cijelom svijetu kojega u ovom blagdanskom događaju predstavljaju trojica mudraca s Istoka.

Pustinja je mjesto propitivanja čovjekova umijeća preživljavanja. Samo duhovno i tjelesno izdržljivi polažu ispit. Duhovne veličine doista dolaze iz pustinje, stvarnog krajolika i pustinje nutarnjih prostranstava duše u kojima se na život i smrt sukobljavaju najrazličitije kušnje da bi čovjek dozrio do pravih odluka.

Gospodin dolazi. Bog-Riječ kojoj su služili proroci, uzeo je tijelo, postao Bog-čovjek i kao Isus iz Nazareta došao među ljude da im objavi svoju ljubav, a njihovo spasenje. Nakon smrti i uskrsnuća, uzašao je na nebo i obećao ponovno doći. Prvi Isusov dolazak kršćani slave, drugi očekuju. Njihov život odvija se u vremenu između dva Božja pojavka, onoga u tijelu i onoga u slavi. Njihov je život neprestano došašće, advent, tj. priprava za Susret.

Došašće je blagoslovljeno vrijeme promišljanja o Bogu, čovjeku i osmišljenu životu. Ono poručuje da Bog nije daleki, nepokretni pokretač ili kozmička sila, već brižni Stvoritelj svijeta i zauzet Spasitelj ljudi. Ušao je u svijet kao Riječ-tijelom-postala da ga rasvijetli, okrijepi, da mu da nadu, smisao i da ga spasi.

Sve religije govore o čovjekovu sudbinskom odnosu prema Bogu. U svima postoji i neka eshatologija, poimanje ljudskih života koji se na kraju vremena pridružuju Božjem vječnom životu, kao što rijeke teku do ušća u svoja mora.

Što je vrijeme i kako ga ispuniti? Ljudi više ne postavljaju takva pitanja. Jedni zato što znaju da je vrijeme posljedica gibanja nebeskih tijela, kretanje zemlje u svemiru označava naše dane, mjesece, godine. Sve se to rutinski ponavlja u bezbroj ciklusa, a u nekom od njih nastaju i nestaju naši kratkotrajni životi.

U središtu Isusove prispodobe o mudrim i ludim djevicama nalazi se Zaručnik (Kraljevstvo Božje!). Važno je vrijeme njegova pojavka, ali i naše spremnosti i sposobnosti da jedne odlučujuće 'ponoći', možda nenadano, iz vremenitog života uspijemo ući u vječni život.

Prorok Malahija kritizira svećenike jer nisu slavili Ime Božje iz vjere i strahopoštovanja već iz interesa i materijalne koristi. Po službi časni ljudi, umjesto da se raduju što ih je Bog izabrao i poslao da ljudima naviještaju Božju riječ usmjeravajući njihove živote pravim vrijednostima, oni su se predali lažnom ponosu i svjetovnoj gramzljivosti. 

Isusov odgovor na pitanje koja je zapovijed najveća upućuje na dvije ljubavi: ljubiti Boga „svim srcem, svom dušom, svim umom“, cijelim bićem i bližnjega kao sebe samoga. Ljubav je zlatna medalja vjere koja ima dvije strane. Ljubav je put koji dvosmjernim trakom povezuje Boga i ljude. Tko ljubi Boga, krenuo je putem koji vodi k ljudima. Tko ljubi bližnjega, putuje k Bogu.