Pustinja je mjesto propitivanja čovjekova umijeća preživljavanja. Samo duhovno i tjelesno izdržljivi polažu ispit. Duhovne veličine doista dolaze iz pustinje, stvarnog krajolika i pustinje nutarnjih prostranstava duše u kojima se na život i smrt sukobljavaju najrazličitije kušnje da bi čovjek dozrio do pravih odluka.

Gospodin dolazi. Bog-Riječ kojoj su služili proroci, uzeo je tijelo, postao Bog-čovjek i kao Isus iz Nazareta došao među ljude da im objavi svoju ljubav, a njihovo spasenje. Nakon smrti i uskrsnuća, uzašao je na nebo i obećao ponovno doći. Prvi Isusov dolazak kršćani slave, drugi očekuju. Njihov život odvija se u vremenu između dva Božja pojavka, onoga u tijelu i onoga u slavi. Njihov je život neprestano došašće, advent, tj. priprava za Susret.

Došašće je blagoslovljeno vrijeme promišljanja o Bogu, čovjeku i osmišljenu životu. Ono poručuje da Bog nije daleki, nepokretni pokretač ili kozmička sila, već brižni Stvoritelj svijeta i zauzet Spasitelj ljudi. Ušao je u svijet kao Riječ-tijelom-postala da ga rasvijetli, okrijepi, da mu da nadu, smisao i da ga spasi.

Sve religije govore o čovjekovu sudbinskom odnosu prema Bogu. U svima postoji i neka eshatologija, poimanje ljudskih života koji se na kraju vremena pridružuju Božjem vječnom životu, kao što rijeke teku do ušća u svoja mora.

Što je vrijeme i kako ga ispuniti? Ljudi više ne postavljaju takva pitanja. Jedni zato što znaju da je vrijeme posljedica gibanja nebeskih tijela, kretanje zemlje u svemiru označava naše dane, mjesece, godine. Sve se to rutinski ponavlja u bezbroj ciklusa, a u nekom od njih nastaju i nestaju naši kratkotrajni životi.

U središtu Isusove prispodobe o mudrim i ludim djevicama nalazi se Zaručnik (Kraljevstvo Božje!). Važno je vrijeme njegova pojavka, ali i naše spremnosti i sposobnosti da jedne odlučujuće 'ponoći', možda nenadano, iz vremenitog života uspijemo ući u vječni život.

Prorok Malahija kritizira svećenike jer nisu slavili Ime Božje iz vjere i strahopoštovanja već iz interesa i materijalne koristi. Po službi časni ljudi, umjesto da se raduju što ih je Bog izabrao i poslao da ljudima naviještaju Božju riječ usmjeravajući njihove živote pravim vrijednostima, oni su se predali lažnom ponosu i svjetovnoj gramzljivosti. 

Isusov odgovor na pitanje koja je zapovijed najveća upućuje na dvije ljubavi: ljubiti Boga „svim srcem, svom dušom, svim umom“, cijelim bićem i bližnjega kao sebe samoga. Ljubav je zlatna medalja vjere koja ima dvije strane. Ljubav je put koji dvosmjernim trakom povezuje Boga i ljude. Tko ljubi Boga, krenuo je putem koji vodi k ljudima. Tko ljubi bližnjega, putuje k Bogu.

Dok je Izrael bio u Babilonskom ropstvu, Izaija je prorokovao da će Bog podići perzijskog kralja Kira, svog „izabranika i miljenika“, poslužiti se njegovim poganskim autoritetom te svome narodu donijeti slobodu, vratiti ga u njegovu domovinu i započeti obnovu Jeruzalema. Jahve to može jer je apsolutni gospodar povijesti i suvereno upravlja svjetskim događajima. Kir vjerojatno nije poznavao Boga Izraelova, ali je vršio njegove naredbe, jer se sve dogodilo kako je prorok navijestio.

Božja svetost, uzvišena i nedostižna, izaziva u čovjeku strahopoštovanje. U molitvi, obredima i pobožnostima, ljudi slave Božju svetost, a kad se ona očituje u njihovu svakodnevnom životu, doživljavaju spasenje. Isus je bio izravna komunikacija Božje svetosti, on je „Svetac Božji“. 

Domaćin je želio imati vinograd. Izabrao sunčano mjesto, potrudio se, zasadio ga, uredio, ogradio, čak mu je ispjevao pjesmu o svojoj ljubavi i radosti kojom očekuje njegov prvi urod i bogatu berbu. Cijeli Stari zavjet govori o Božjoj ljubavi prema Izraelu, izabranom narodu i opjevanom vinogradu.

Prispodobom o dvojici sinova koji su svoje DA pretvorili u NE i svoj ne u da, Isus je pozvao svećeničke glavare, farizeje i narodne starješine na razmišljanje. Oni su se naime tužili na Boga koji spašava grešnike i predbacivali mu da to nije pravedno prema njima koji se trude i žive po Božjim zapovijedima.

Samo Bog i čovjek mogu biti u istinskom i cjelovitom zajedništvu. U zajedništvu bez Boga pojedinci nužno postaju Bogotražitelji, jer shvaćaju da je izgradnja vlastite egzistencije...

Ljudska je priroda grešna, a to znači da su manje ili veće međusobne povrede neizbježne i one kompliciraju i otežavaju naš suživot. Jedini lijek protiv te neizlječive slabosti je praštanje. Čovjek mora biti spreman...

Svi ljudi griješe, ali u zajednici se nađe i onih koji teško sagriješe, a svojim grijehom mogu ozbiljno nauditi zajedništvu. Pojedinci u svakoj zajednici trebaju imati na umu da njihov prekršaj ili grijeh ima društvenu...