Dinamika katehezâ za katekumene prve Crkve slijedila je temeljnu ideju: dovesti ih do vjere u Krista Spasitelja svijeta. On je voda koja gasi našu žeđ za srećom (susret sa Samarijankom), svjetlo koje raspršuje tamu naših zabluda (ozdravljenje slijepca od rođenja) i uskrsnuće kao ispunjenje naše želje za vječnim životom (Lazarovo oživljavanje). Najveće Isusovo čudo bilo je očitovanje života usred smrti.

Čovjekov život nezamisliv je bez svjetlosti. Njena suprotnost je tama, a ona naviješta blizinu smrti. Biblija tvrdi da je Stvoritelj uz asistenciju svjetlosti uređivao prvotni kaos uređujući svemir s namjerom da u njemu nastani život.

Voda je presudan, za čovjekov život i život svih drugih bića, čudesan Božji dar. Obilje vode simbolizira obilje vremenitog i vječnog života. Vodom zemlja postaje plodna da nahrani ljude i održi im zemaljski život. Voda je snaga, energija koja vrije iz nekog nepresušnog vrela i nezaustavno teče sve do naših stanova i umivaonika i tuševa da nas osvježi, opere uvjeravajući nas da bez nje nije moguće živjeti. Voda je simbol života.

Isus je poveo svoje učenike na goru Tabor gdje im je u jednom trenutku očitovao svoju bit, slavu Božju koju je kao ljubljeni Sin uživao prije utjelovljenja i koje se nije držao kao plijena, nego ju je napustio i, po Očevu naumu, došao među ljude da s njima podijeli dramu životne borbe, gorčinu smrti, da po tom istom naumu uskrsne od mrtvih i uzađe u onu istu slavu iz koje je došao. 

Isus je pred svoje slušatelje izašao s novim i revolucionarnim zahtjevima: „Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onome tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju“. 

U evanđelju čitamo Isusov nastavak Govora na gori, programa nove pravednosti u kojoj on želi vidjeti svoje učenike, kršćane. Govor utvrđuje neke strateške točke, putokaze da se učenici lakše snađu. Njegov je nauk produbljenje i usavršavanje svega što je Bog već objavio svome narodu. Zato kaže da nije došao dokinuti Zakon i Proroke, nego dopuniti. 

Božja riječ je ponekad tako jednostavna i razumljiva baš zato što se približila životu, svakodnevici, pa je lako prepoznajemo bilo da polazimo od života, bilo da je slijedimo kao Božju objavu, pa nas ona dovede u život. Svakako da vjerujemo kada se molimo i slavimo euharistiju, ali ako molitva i obredi ne utječu na naš svakodnevni život i ponašanje, onda je to sumnjiva vjera.

Prorok Izaija je ustvrdio da će Gospodin proslaviti obescijenjenu zemlju Zebulunovu i Naftalijevu, Galileju pogansku, područje oko Genezaretskog jezera. „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu…“ Ta čudesna svjetlost u tami proširila se Isusovim dolaskom među, ratovima i neimaštinom izmučene ljude. 

Kad je Ivan Krstitelj vido Isusa, svojim je učenicima rekao da je on „Jaganjac koji oduzima grijehe svijeta“. Pogodio je samo središte Isusove mesijanske osobnosti i poslanja. Svakom Židovu je bilo jasno što je Ivan rekao. Znali su da je riječ o jaganjcu koji su njihovi oci dok su bili u Egiptu, žrtvovali u večer uoči Izlaska iz ropstva u slobodu. 

Kad je postao svjestan da je njegovu životu povjerena posebna zadaća, Isus je napustio stolarsku radionicu i roditeljski dom te pošao u potragu za uzvišenijim poslanjem koje je u dubini duše slutio, ali mu ono još nije bilo konkretno objavljeno. Došao je tako k Ivanu.

Sveti Ivan evanđelist poziva nas da Betlehemsko Dijete u jaslicama promotrimo s udaljenosti od nekoliko dana, da bismo vidjeli više od ponuđene idile – teološku istinu utjelovljenja: Isusa, Božju riječ koja je postala čovjekom. 

Prorok Izaija se divi propovjednicima, glasonošama radosti, jer navješćuju ljudima mir. Pisac poslanice Hebrejima tvrdi da je Bog govorio najprije po prorocima, a kad se navršila punina vremena progovorio je u svome Sinu Isusu. Ivan tvrdi da je Bog bio od početka riječ i da je uz pomoć svoje svemoćne riječi stvarao svijet, a da je tu Riječ utjelovio u Isusu iz Nazareta.

Utjelovljenje je otajstvo Božje ljubavi koje se postupno objavljuje ljudima. Proroci izdaleka naslućuju i narodu u slikama poručuju da je na pomolu prodor toga misterija u ljudsku povijest i da će biti važan događaj, milosno vrijeme, Božji dolazak među ljude, utjelovljenje Sina Božjega u naš svijet. Taj misterij najavljuju dvije slike Božje riječi: prorokov navještaj kralju Ahazu i anđelovo priopćenje Josipu, Marijinu zaručniku.

Ivan Krstitelj je bio strogi, isposnički i radikalni propovjednik. Usudio se kritizirati kralja pa je dospio u tamnicu. Zanimajući se za Isusa i njegovo djelo, ostao je pomalo razočaran. Isus se nije uklapao u njegovu sliku o Mesiji.

Kakvog smisla ima slaviti svetkovinu Krista Kralja u svijetu koji sa svih strana okužuju demokracije, čije se države proglašavaju republikama. Nije li to anakronizam i slavlje kojemu je teško opravdati značenje? Odgovor na ta pitanja dao je sam Isus u Pilatovoj sudnici kad je ustvrdio da jest kralj i pojasnio da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta.