Povratak odbjeglog, lakoumnog, ali i raskajanog sina u zagrljaj očeve neizmjerne čak teško shvatljive ljubavi, dragocjena je evanđeoska priča koju neki uvrštavaju u sam vrh svjetske književnosti. Isus pripovijeda ljudima o Bogu kojega oni u praksi sve više zaboravljaju i kojemu se vraćaju kad ih na to natjera materijalna ili duhovna bijeda. 

Neka zvanja još uvijek polažu kvalifikacijske ispite prije preuzimanja stalnog radnog mjesta. Postoje ispiti za upise u više škole i fakultete. Sudionici na olimpijskim igrama moraju pobijediti određen broj utakmica, nacionalne reprezentacije igraju kvalifikacije za odlazak na svjetsko prvenstvo… A tko sve i na koji način može postati Isusov učenik, kršćanin? 

Kako zapravo stojimo sa spasenjem? Spašavaju li se svi ili samo neki, rijetki? Ako Bog spašava jednako poštene i nepoštene, pravedne i grešne, čemu se truditi oko poštenja? Zašto misionarimo? Zašto se zalažemo da umirući prime sakrament pomazanja, ako će ih Gospodin spasiti i bez toga?

Isus iz današnjeg evanđelja iznenađuje jakim izjavama: "Oganj dođoh baciti na zemlju... Krstom mi se krstiti i kakve li muke za mene dok se to ne izvrši... Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdijeljenje." 

Marija na nebo uznesena, proslava je jednog od najuspjelijih ljudskih života. Ona se svojim ljudskim i zemaljskom životom, dušom i tijelom, svečano pridružila vazmenom otajstvu svoga sina Isusa, uskrsloga Gospodina. Bog joj je doista učinio velike stvari, nju će od sada svi naraštaji zvati blaženom. 

„Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo… Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara…“ To je misao vodilja liturgije oslonjena u cijelosti na vjeru i Božju riječ. 

Ima li život smisla? Što je smisao života? Kako osmišljeno živjeti? Pitanja su koja čovjeka muče tisućljećima. Propovjednik se pita: „Što ima čovjek od sve brige srca svoga i truda kojim se trudio pod suncem?“ 

Molitva je iskreni, ljudski, verbalan i životan odnos s Bogom. U molitvi čovjek stane pred Boga cijelom svojom osobnošću odgovaran, ozbiljan, u stavu povjerenja, takva molitva ne otuđuje. Ponizan je, jer je to istina o njemu, povjerava vlastitu intimu Bogu, izražava svoje potrebe, zauzima se za potrebe drugih, svjestan činjenice da u tom dijalogu Bog treba biti Bog čiju volju je spreman vršiti bez obzir na vlastita očekivanja. 

Abraham je na izvan pokazao obično gostoprimstvo, ali s koliko vjere u srcu je ugostio tajanstvene došljake! Došljaci na izvan stranci, ali u stvari Božji glasnici s Abrahamu najčudesnijom i najdražom porukom da će mu žena Sara dogodine roditi sina.

Sve je počelo pitanjem jednog zakonoznanca: „Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?“ Isusu je bio drago da se učen čovjek zanima za vječni život. Podsjetio ga je na prvu i najveću zapovijed - ljubav prema Bogu i bližnjemu. Tada je uslijedilo pitanje: Tko je moj bližnji?

Prorok Izaija poziva narod na radost jer će Bog mirom pohoditi Jeruzalem. Pridružuje mu se psalmist i poziva cijelu zemlju da slavi čudesna djela Božja. Još konkretnija i jasnija je Božja riječ u evanđelju: Isus šalje učenike u svijet da budu navjestitelji Božjega kraljevstva koje je ujedno ponuda mira i spasenja svijetu. Poruka je jednostavna: Isus šalje učenike u svijet da naviještaju mir. Pitanje je: s kakvim izgledima? 

U svim su religijama učitelji imali svoje učenike, koji bi usvajali njihovu mudrost, ideju, nauk ili religiozno umijeće te ga prenosili drugima. Biblija opisuje starozavjetne proroke koji su bili Jahvini izabranici. Nisu slijedili nečiju ideju ili nauk već su kao Božji ljudi posredovali između Boga i naroda; kod Boga su zastupali molitve svoga naroda, a narodu su naviještali Božje planove.

Teško je naći toliko različitosti na jednom mjestu kao u blagdanu apostolskih prvaka Petra i Pavla. Mučeničkom su krvlju zasadili Crkvu. Petar, koga je Isus odabrao da bude kamen temeljac Crkve i Pavao, apostol naroda.

Duhovi su presudan događaj za Crkvu, njezino rođenje, njezin ulazak u svijet, početak misijskog djelovanja, a sadržajem su pravo bogatstvo novoga vazmenoga života, što ga uskrsli Krist dijeli sa svojim učenicima. 

Proročko viđenje sv. Ivana i novi Jeruzalem u kojem vlada zakon ljubavi naviještaju vrijeme apsolutnog mira, konačnu pobjedu zla i smrti te blaženo zajedništvo s Kristom u Bogu. Nije to puka utjeha prvoj Crkvi da lakše izdrži progone, već poziv da se bori, jer je izgradnja Svetog grada već započela.