Božja svetost, uzvišena i nedostižna, izaziva u čovjeku strahopoštovanje. U molitvi, obredima i pobožnostima, ljudi slave Božju svetost, a kad se ona očituje u njihovu svakodnevnom životu, doživljavaju spasenje. Isus je bio izravna komunikacija Božje svetosti, on je „Svetac Božji“. Svoju je svetost prenio na Crkvu, te je i ona sveta; sakramentima posvećuje ljude da postanu sudionici Kristove, a samim time i Božje svetosti. Svetost se tako u našem svijetu očituje kao Božji milosni dar, ali i čovjekovo nastojanje da se obrati, promijeni, ispuni svetošću i da posvjedoči vjeru u svakodnevnim životom, sve do spremnosti na herojsko mučeništvo.

Na izlazu iz Jerihona sjedio je slijepi prosjak Bartimej. Kad je čuo da gradom prolazi Isus iz Nazareta, počeo je vikati: „Isuse, sine Davidov, smiluj mi se!“ Ljudi iz pratnje su negodovali, ušutkavali ga, uvjereni da bi prosjak trebao šutjeti; tko je on da na sebe svraća pozornost u tako svečanom trenutku? On mora svoju sudbinu ponizno nositi i šutjeti. Nitko iz povorke nije vidio Bartimejevu vjeru, nitko nije čuo nadu koja iz njega viče ni povjerenje koje se propinje i nezaustavljivo ga tjera da krene ususret Isusu, jer sluti da je sudbonosni obrat - spasenje za njega moguć.

Tisak, radio, televizija, društvene mreže svakodnevno nas zatrpavaju dramatičnim vijestima iz svijeta vlasti, moći i nasilja - od osobnih tragedija preko elementarnih nesreća do ratova koji svakodnevno ubiru krvavi danak. Čini se da su kraljevstva ovoga svijeta uvijek tako funkcionirala, pa ni suvremeni svjetski poredak nije imun na neumoljivi zakon jačega i da je jednako nemoćan pred nepravdama, mržnjom i terorom.

Bogati mladić imao je sve i živio pošteno, ali je ipak dubokim nemirom žudio za životom, srećom, smislom i puninom koja mu je nedostajala. „Što mi je činiti da baštinim život vječni?“ Njegova je duša očito žeđala za Bogom. Bog jedini je punina, radost i smisao koji ljudi trebaju. Isus je mladiću savjetovao da se prepusti Bogu ljubeći ga svim srcem, svim umom, svom dušom.

Suvremeni nas svijet uvjerava u sve veću aktualnost pitanja: što je čovjek? Biblija jednostavno kaže da je čovjek na sliku Božju stvoreno biće. On je zajedništvo muškarca i žene. Muškarac bez žene nije potpun čovjek, kao ni žena bez muškarca (nije dobro kad je Adam sam). Tek u zajedništvu muško-žensko ostvaruje se cjelovit čovjek, kako u muškarcu, tako i u ženi. Muškarac i žena postaju cjeloviti ljudi u međusobnom zajedništvu, te u ljubavi dosežu vlastito dostojanstvo. Žena je Adamov san i radosno buđenje. Uzeta iz Adama, vraćena je Adamu da ga tako učini cjelovitim čovjekom, da tako i sama (žena) postane cjelovit čovjek.

„Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama… Ako te ruka sablažnjava, odsjeci je. Ako te noga sablažnjava, odsjeci je. Ako te oko sablažnjava, iskopaj ga!“ Kako shvatiti ove drastično radikalne Isusove zahtjeve?

Kršćanstvo nije prvenstveno učenje istina, još manje ideologija, ono je vjera u osobu Isusa Krista. U njemu je Bog postao čovjekom i čovjek se sjedinio s Bogom. Nije, stoga čudno što je temeljno pitanje vjere: tko je Isus Krist? Otkriti Isusov identitet znači pronaći odgovore na životna pitanja, izabrati pravi put, primiti pomoć u nevolji i zadobiti konačno spasenje.

Recite preplašenim srcima: „Budite Jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da vas spasi!... Uši će se gluhih otvoriti, njemakov će jezik klicati“ Prorok Izaija naviješta Mesiju koji će o svom dolasku obnavljati ljude i svijet. To je u potištenim i za budućnost zabrinutim ljudima njegova vremena budilo nadu i stvaralo optimistička raspoloženja.

Život je pun zakona, zapovijedi i odredaba. Zamislimo ulični promet u kojem vlada red. Vozači se drže pravila, poštuju znakove i u najvećoj gužvi promet teče: semafori rade, vozači jure, pješaci su sigurni. Nepridržavanje zakona unosi nered, kaos, zbrku, donosi nesreću, za nekoga to može biti kobno. Nedužni mogu nečiju samovolju platiti vlastitim životom.

U životu postoje trenuci kad se donose ključne odluke, jedna od njih je odgovor na pitanje: vjerovati ili ne vjerovati? Jozua koji je narod Božji uveo u Obećanu zemlju, zatražio je potkraj svoga života da Izraelci, od kojih su neki počeli štovati poganske bogove, donesu odluku kome će služiti: Jahvi, Bogu otaca ili bogovima Amorejaca?

Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan… Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo? Pitali su Isusovi slušatelji u čuđenju i nevjerici.

Kada je papa Pio XII. 1950. godine objavio dogmu da je Marija tijelom i dušom uzeta na nebo, ova je svetkovina bila primljena s oduševljenjem; pobožno i svečano se slavila po cijelom svijetu. Svetkovina govori o Mariji, njezinoj svetosti, uspješnom završetku zemaljskog života i ulasku u život vječni, koji nije tek Božje obećanje, već i konkretno ostvarenje.

Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan…. Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo? Pitali su Isusovi slušatelji u čuđenju i nevjerici.

U središtu pozornosti Božje riječi ponuđene su dvije stvarnosti: život i vjera. Pitanje života rješava vjera u Boga. Hoćemo li umrijeti na putu ili preživjeti? Vjera nudi život, ali kako? Vjernik može ući u tu avanaturu i provjeriti istinistost tvrdnje da vjera donosi života. Tamo gdje se nađe vjere, Bog se uprisutnjuje i čovjekovu situaciju, koja po svojoj prirodi nema rješenje, korjenito mijenja. Izraelcima je dao manu s neba i vodu iz stijene, tako im se objavio kao spasitelj te su mogli nastaviti put u život, u Obećanu zemlju. Samo po našoj vjeri i Božjoj intervenciji život ide dalje pa čak i tamo gdje se, po svojoj prirodi, nužno zaustavlja.