Teško je naći toliko različitosti na jednom mjestu kao u blagdanu apostolskih prvaka Petra i Pavla. Mučeničkom su krvlju zasadili Crkvu. Petar, stijena, kamen temeljac njegovoj Crkvi i Pavao, apostol naroda. U jednom blagdanu dva sveca koji su često bili u razmiricama, čak sukobima: različiti po karakteru, a jedno u spoznaji da Bog prihvaća ljude kakvi jesu i da usprkos padovima treba služiti Bogu. Slabost slabih proslava je Božja.

Svece slavimo na dan njihova rođenja za nebo (smrt). Proslava Ivanova zemaljskog rođenja iznimno je liturgijska svetkovina zbog njegove proročke veličine i uloge. Tu izvanrednost slavlja potvrđuju afirmirana Ivanova svetišta kao što je Podmilačje kod Jajca koje okuplja i pravoslavne, pa čak i muslimane. Zašto ga tako svečano slave?

Isusova prispodoba o gorušičinu zrnu od samog početka smjera čudesnom rastu. Prispodobom je, vjerojatno, htio odgovoriti na brojna nagađanja o Mesiji i Božjem kraljevstvu. Farizeji su držali da molitvama, postom i pokorom mogu ubrzati dolazak Mesije i Kraljevstva Božjega. Zeloti su bili uvjereni da se to može nasilnim metodama, oružanom pobunom protiv rimske vlasti. Apokaliptici su se uzdali u umijeće svojih kabalističkih predviđanja.

Čovjek u sebi nosi negativne sile koje zrače zlo i grijeh, njima je zaražena njegova priroda. Izazvane izvanrednim okolnostima, one ponekad grubo provale protiveći se ljudima, a još više Bogu.

Prvo je čitanje veličalo subotu kao jednu od najvećih starozavjetnih Božjih zapovijedi: „Dan subotnji obdržavaj i svetkuj, kako ti je naredio Gospodin, Bog tvoj. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Gospodinu, Bogu tvome.“ Ta je zapovijed ugrađena u sveukupni životni ritam, pa i u čovjekovu prirodu. Sve je podvrgnuto naizmjeničnom zakonu promjena: rad traži odmor, kretanje traži mir, budnost traži san, dan traži noć, radni dani traže dan odmora, Subotu, mi bismo rekli Nedjelju.

Čovjek živi zemaljskim životom u vremenu, ali je, kao vjernik, spoznao da postoji i božanski život u nebu, da ga je Bog namijenio ljudima i da ih je pozvao da u njemu sudjeluju dok su na putu koji ih u taj život vodi. Zemaljski život hrani se kruhom koji daje zemlja uz obaveznu čovjekovu suradnju radom. Ljudi žive dok se hrane kruhom o kojemu ovisi njihov život. I kruh i život koji se kruhom održava vremeniti su, prolazni i završavaju u smrti.

Ova je svetkovina po mnogočemu posebna i znakovita. Kršćani je slave kao krunu svih drugih blagdana. Slični su planinarima koji s osvojena vrha, u panoramskom pogledu, promatraju pojedinosti s kojima su se tijekom uspinjanja izbliza susretali. S blagdanskog vrha ove svetkovine vidljivi su mnogi detalji velikih slavlja kao što su: otajstvo Utjelovljenja i otajstvo Otkupljenja.

Tajna današnje svetkovine je u završetku i jednom novom početku. Završava vazmeno otajstvo Isusova otkupiteljskog djela i započinje vrijeme Crkve koju će sve do naših dana pratiti treća Božanska osoba, Duh Sveti.

Priča se da je ribama netko donio vijest o moru i da njihov život ovisi o tom moru. Ribe o moru nisu ništa znale, nikad ga nisu vidjele i nisu razumjele novost. Znale su međutim da postoji mudra riba koja bi mogla odgovoriti na neka njihova pitanja. Dvije su znatiželjne ribe doplivale mudroj ribi i zamolile je da im objasni zagonetku s morem i da im, ako je moguće, pokaže more, jer bi ga rado vidjele. Mudra im riba reče: „Lude jedne, pa u moru živite i plivate svakodnevno. Iz mora dolazite, u more se vraćate. Zar je moguće da netko tko živi u moru ne zna što je more?“

U Vjerovanju stoji da je Isus uskrsnuo, uzašao na nebo, da će doći u slavi suditi žive i mrtve… Upravo to je zaključak s prizora Gospodinova uzašašća na nebo. Život Isusov ne završava na zemlji, nego na nebu. Na kraju puta je Slava Očeva. Onaj koji nam priopći da je Put, Istina i Život, pokazuje kamo vodi put, da je doista put spasenja i da sve završava u Životu.

Ljudi su oduvijek željeli vidjeti Boga ili iskusiti njegovu blizinu. Iskustva su ih, međutim, uvjeravala da je to nemoguće, jer Bog je nedokučiva Tajna i prebiva u nedostupnoj svjetlosti. Neki se onda, u želji da susretnu Boga, zadovolje promatranjem tragova koje je On ostavio u ljepotama prirode i stvorenog svijeta. U našoj savjesti su također tragovi njegove prisutnosti, jer je Bog savjesti dao sposobnost da razlikuje dobro i zlo, da bi ljudi ipak mogli koliko toliko mirno i sigurno živjeti. Postoji još jedan trag koji ljude najkraćim putem vodi u Božju tajnu, a to je ljubav; ona je nešto najljepše i najvažnije u životu ljudi. Bez ljubavi jednostavno nije moguće živjeti, ona kao zrak, kruh ili voda

„Ja sam trs vi loze.“ Ima nečeg oporučnog u ovoj Isusovoj usporedbi. Naime on odlazi iz ovoga svijeta, ali ta divna u njemu utjelovljena i djelotvorna Božja ljubav želi u isto vrijeme i ostati u svijetu. To je moguće samo tako da se pretoči u učenike.

Pastir je slika iz tradicije nomadskih naroda kojima su stada ovaca bila svakodnevna životna stvarnost i s kojima su pastiri u egzistencijalnom odnosu. Ovce bez pastira ne bi opstale; apsurdna je slika pastira bez ovaca, a njihov život bio bi lišen svakog smisla.

Među mladima ima i onih koji iskreno tragaju za Bogom. Željeli bi iskusiti njegovu blizinu. Mišljenja su da bi to bio odgovor na životna pitanja: Zašto čovjek živi? Od kuda dolazi? Kamo ide? Kršćani kažu da odgovor na ta pitanja Bog svijetu daje po Isusu od mrtvih uskrslome. U njemu Bog svakom čovjeku pokazuje istinu koju treba spoznati, put koji treba slijediti i život koji je pripravio za one koji u njega povjeruju.

Uskrsna zvona prate svečani Aleluja koji odzvanja cijelom Crkvom s kraja na kraj svijeta. Uskrsnu Isus doista! Razloga za najsvečanije liturgijsko slavlje ima više. Uskrs je temelj sveukupne kršćanske vjere. Sv. Pavao kaže da bi bez Isusova uskrsnuća bila uzaludna naša vjera, da ne bi bilo oproštenja grijeha, bili bismo izgubljeni, bez nade i bjedniji od svih ljudi.