U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Vama koji slušate velim: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje. Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj. I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima.

Kršćanstvo naučava da su se u ovom svijetu pojavila dva Adama: stari i novi. Starog Adama nosimo svi, on je ovozemaljski čovjek, vremenit, prolazan, grešan i smrtan. U Isusu iz Nazareta pojavio se je i novi Adam; on je nebeski, božanski, besmrtan. 

„Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka i srce svoje od Gospodina odvraća!“ Tako je zaključio prorok Jeremija nakon neugodnog iskustva u kojem je doživio nevjeru političkih i vjerskih vođa svoga naroda. Dugo i uzalud ih je nagovarao da se pouzdaju u Boga, a ne u političke saveznike. Nisu ga poslušali. 

Ribarima na Genezaretskom jezeru Bog se objavio u Isusu koji je najprije propovijedao zadivljujuće: tako još nitko nije govorio, riječ mu ima snagu, uvjerava, diže moral, oduševljava. Ribari su također slušali pouku dok su usput ispirali mreže.

Prorok je kritička savjest naroda. Nastupa bespoštedno, raskrinkava grijehe, osobito idolatriju, zlorabljenje vlasti, društvene nepravde, otpad od vjere, tlačenje siromaha; glas je onih koji nemaju glasa i obrana slabih. Pred Bogom zagovara narod i narodu govori Božje riječi, opomene ili poziv na obraćenje.

O povratku iz babilonskog progonstva (5. st. Pr. Kr.) Izraelci su predvođeni književnikom Nehemijom i svećenikom Ezrom, započeli materijalnu i duhovnu obnovu u narodu. Ezra donosi Petoknižje, Toru, Mojsijev zakon, čita narodu od „ranog jutra do podneva“ i tumači naum Jahvin. 

Kažu da bi druga nedjelja u godini, po izviješću u evanđelju, mogla pripadati Bogojavljenju. Naime, prvim čudesnim znamenjem u Kani, Isus je učenicima po prvi put objavio svoju Božansku moć. Kao što je Bog po zvijezdi mudracima s Istoka objavio da je u Betlehemu rođen spasitelj svih ljudi, kao što je kod krštenja u Jordanu, Otac svjedočio da je Isus njegov ljubljeni Sin, tako je u Kani čudesno pretvaranje vode u vino najavilo da je Bog po Isusu prijatelj ljudi i njihovih radosnih slavlja i da ih spašava iz svake nevolje koja ih može snaći. 

Blagdanom Isusova krštenja završava Božićno, a započinje Vrijeme kroz godinu. Krštenjem u rijeci Jordanu Isus započinje svoje javno djelovanje. Taj događaj je višestruko znakovit. Isus silazi u Jordan da primi krštenje, koje je narod primao kao znak oproštenja grijeha i znak osobnog obraćenja. 

U Izraelu je živjela ideja da bi Jahve mogao ujediniti sve narode u vjeri praoca Abrahama i da je to zadaća izabranoga naroda. Taj univerzalizam spasenja najčešće su naviještali proroci: „U tvojoj svjetlosti koračaju narodi i kraljevi“ (Izaija) „Klanjat će mu se svi vladari, svi će mu narodi služiti“ (Ps 72). Objavom mi je obznanjeno otajstvo… da su pogani subaštinici i „sutijelo“ i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po Evanđelju.“ Isusovo je rođenje sazvalo mudrace s Istoka, predstavnike svih ostalih naroda, u staro proročko jedinstvo vjere koja će poništiti postojeće pregrade rasnih, vjerskih, klasnih, ideoloških, i svih drugih predrasuda. U neznatnom Betlehemu, o punini vremena, zbio se povijesno važan događaj: rodio se Krist, spasitelj svijeta. Pitanje je kako to svijetu priopćiti?

U Božićnoj se osmini slavi svetkovina svete Bogorodice Marije. Ona je, slikovito rečeno, svečani marijanski ulaz u novu godinu i u međunarodni dan mira. Crkva potiče vjernike da u novo i nepoznato uđu po Marijinu zagovoru. Kako se na novu godinu spominjemo i Isusova obrezanja, obreda na kojem je dobio ime, mogli bismo reći da u novo razdoblje ulazimo u ime Isusovo, a to znači u ime Božjeg spasonosnog milosrđa, jer riječ „Isus“ znači „Bog spašava“.

Patrijarhalna obitelj koju nam opisuju čitanja imala je nekoliko dugo čuvanih vrednota: mir, obilje materijalnih dobara, slogu, brojno potomstvo… Sve je to bilo znak Božjega blagoslova. U obitelji se posebno cijenila poslušnost djece roditeljima kao oblik slavljenja Boga.

Svima je znano da su mnoga i različita iskustva ljudi koji su se nastojali približiti Bogu. Jedni su ga doživljavali kao strogog suca kojemu se polaže račun za svako djelo učinjeno za zemaljskog života. Osjećaj vlastite grešnosti budio je u njima strah od neizbježne kazne.

Na sreću danas je sve više susreta u kojima se Boga doživljava kao radosno iskustvo dobrote praštanja i spasenja. Evanđelja često govore o takvim susretima, a jedan od njih je svakako Marijin susret s anđelom Gabrijelom te susret Marije i njezine rođakinje Elizabete.

Posljednja nedjelja u godišnjem liturgijskom ciklusu pripada Kristu Kralju. Crkva ga naviješta slijedeći proročka viđenja: „Njemu je predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici: vlast mu je vječna, nikada neće proći i kraljevstvo je njegovo vječno, nikad propasti neće“ (Dn 7,13-14). Krist Kralj je svjedok vjerni, Kralj kraljeva, Gospodar gospodara, Sin čovječji, suvereni vladar, ima moć opraštati grijehe, gospodar je subote, održat će posljednji sud i Božje izabranike privesti spasenju.

Posljednje stvari, eshatologija ili svršetak svijeta jedna je od glavnih kršćanskih istina. Proroci je počesto naviještaju u Starom zavjetu, a Isusovo uskrsnuće u Novom zavjetu uvodi naš svijet i sveukupnu povijest u tu stvarnost, s dobrim izgledima unatoč izvanjskim strahotama. Bog obećava da će to biti punina vremena. Uskrsli je Krist iz toga svijeta poslao Crkvi, svim kršćanima, Duha Svetoga i on je zasijao u ljudska srca sjeme Kraljevstva Božjega da u vremenu raste i dozrijeva do žetve, sretnog dokončanja na kraju vremena kad će to Božje kraljevstvo definitivno i u punini zaživjeti.