Marija Romero rodila se 13. siječnja 1902. u Nikaragvi, zemlji jezerâ i vulkana. Njezin značaj nalikovao je njezinoj domovini: vatrenost i neumoran rad kad se radilo o uvijek novim pothvatima za spas siromašnih i mladih te gotovo "zarazna" mirnoća u susretu s ljudima.

Svjetlo dana ugledala je 13. siječnja 1902. u dobrostojećoj obitelji Granade. S puno ljubavi i dara polazila je satove glasovira i violine dok je pohađala školu kod sestara Kćeri Marije Pomoćnice. Imala je umjetničku dušu i vrlo je lijepo znala crtati i slikati. U školi je bila sjajna učenica, i u učenju i u odnosima s drugima. S trinaest godina postala je članica mladenačkog udruženja Marijine kćeri. U tom trenutku doživjela je "jednu od onih radosti što se ne daju opisati", a događaju se jedino u trenutku potpunog predanja vodstvu i brizi Djevice Marije. Djevojaštvo je proživjela vedro i bodro misleći na budućnost. Njezin duboki odnos s Kristom, kojeg je prozvala svojim Kraljem, sve je više rastao. Djevicu Mariju pak oslovljavala je s 'moja Kraljica'. Moglo bi se reći da je već postigla duhovnu zrelost kada je s 18 godina započela put redovništva u Družbi sestara. Nakon polaganja zavjeta život joj je bio prožet snažnim pastoralnim djelovanjem. Bila je učiteljica, katehistkinja i odgojiteljica mladih učenica u zavodu Kćeri Marije Pomoćnice.

Nakon premještaja u grad San José u državi Kostariki, koja je postala njezina druga domovina, započela je s poslanjem među najsiromašnijim mladima: djevojčicama i dječacima s ulice. Jednom joj je neka njezina učenica ispripovjedila o svom posjetu prijateljici koja je živjela u četvrti u predgrađu gdje "obitelji, djeca, starci i mladi žive u kućercima od kartona s podom od nabijene zemlje, bez namještaja…" To je sestri Mariji bilo dovoljno da je, prema prijateljičinim riječima, zahvati "manijakalna briga za siromašne". Odmah se dosjetila da osnuje tzv. "misionarčice", skupinu djevojaka iz zavoda, koje su dvije po dvije, poput apostola, odlazile u predgrađa pomagati siromašnima i podučavati vjeronauk. Ubrzo je niklo desetak blagdanskih oratorija u koje je na molitvu i igru te po hranu i odjeću dolazilo više od tisuću djece. Ali sestra Marija nije samo svoj život posvetila siromašnima. Uspjela je uvjeriti i mnoge bogataše da pokažu razumijevanje i pomognu onima koji nemaju ništa.

Osnovavši tzv. Djevičinu kuću, u koju su stizali siromasi sa svih strana, a koja je imala ambulantu, školu i kućice za prihvat siromašnih i napuštenih djevojaka, s. Marija je nastavila sanjariti. "Što bi učinio Don Bosco?" pitala se s. Marija. Nakon dužeg razdoblja molitve i promišljanja dobila je prosvjetljenje: treba sakupiti grupu gospođa koje će pomagati beskućnicima. Već je u crkvi, u klupi, načinila nacrt budućeg projekta. Unutar velike kružnice nacrtala je sunce, a na njemu ime budućeg udruženja: ASAYNE (Asociaciòn Ayuda Necesitados), Udruženje za pomoć potrebitima. Ubrzo nakon toga, kao prava organizatorica, osnovala je mnoštvo "utvrda". Svaka je od tih ustanova imala i tutore, tj. one koji su o svemu vodili brigu. Gospođe su brinule o organizaciji njihova života, a gospoda – napose inženjeri, odvjetnici i poduzetnici – o njihovoj izgradnji. Još i danas postoje te ustanove. Vode ih laici s nekoliko sestara Kćeri Marije Pomoćnice i u njima još uvijek raste nada u bolji život za mnoge siromahe. Za nju su mala svakodnevna čudesa bila najnormalniji izraz providnosti. Svjedočanstva govore da joj je Bog dao dar bilokacije, snagu za buđenje savjesti ljudi, liječenje duševnih boli, pa čak i tjelesnih bolesti.

Sestru Mariju Romero opisuju kao kontemplativno-aktivnu osobu. Dani su joj prolazili u stalnom i iscrpljujućem radu, ali budući da joj je srce uvijek bilo kod Boga, istovremeno je bila Marta i Marija. Pred kraj života, dok je provodila nekoliko dana odmora pored oceana, rekla je: "Vidim Boga u svakoj kapljici vode. Kako bi bilo lijepo umrijeti pored mora." Čini se da je Bog uslišao njezinu molbu. Samo nekoliko sati kasnije, 7. srpnja 1977. s. Marija Romero zauvijek je usnula. Dvadeset i pet godina kasnije, 14. travnja 2002. na Trgu Sv. Petra u Rimu, papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom. Tako je postala prva žena Srednje Amerike uzdignuta na čast oltara.