U program ovogodišnjih Salezijanskih dana uključeno je studijsko hodočašće u Torino i Colle don Bosco prigodom 150. obljetnice utemeljenja naše Družbe. Cilj hodočašća bio je bolje upoznati don Bosca, obnoviti vjernost poslanju, u braći ojačati salezijanski identitet i probuditi apostolski žar u radu s mladima, kako je bilo često ponavljano u odlukama 26. Općeg i 13. provincijalnog sabora. Hodočašće je održano od 16. do 20. studenog, a na njemu je sudjelovalo 15 salezijanaca iz raznih zajednica.

Voditelj hodočašća bio je don Egidio Deana, salezijanac bogata iskustva u radu s mladima i vrstan poznavalac salezijanske duhovnosti, osobito one vezane uz život i djelo sv. Ivana Bosca. Ponudivši hodočasnicima ugodan smještaj, don Egidio je prvoga dana održao uvodno predavanje u kojem je pomno analizirao povijesno, zemljopisno i kulturalno okruženje u kojem je rođen, odrastao, živio i djelovao sv. Ivan Bosco.

Drugoga dana hodočasnici su razmišljali na temu ‘Don Bosco - Čovjek Božje providnosti za spas mladih’. Prolazeći Colle don Bosco, razgledavši kuću u zaseoku Becchi u kojoj je don Bosco živio od ranog djetinjstva, vidjeli su sobicu u kojoj je devetogodišnji Ivica usnuo proročki san i u njemu čitavo životno poslanje. Tamo je još uvijek sjenik u kojem je okupljao svoje vršnjake, držao im vjeronaučne pouke, molio s njima i zabavljao ih mađioničarskim vještinama. Činilo se da je tu negdje bila prisutna i njegova dobra majka Margareta, siromašna materijalnim sredstvima, ali prebogata vjerom i pouzdanjem u Boga od kojega dolazi vedrina usred brojnih poteškoća. Od nje će sveti odgojitelj učiti prve vjerske istine, marijansku duhovnost, opredjeljenje za poštenje i kršćanske vrednote, osjećaj za dužnosti i odgovornost, radinost, požrtvovnost, velikodušnu ljubav i hrabro suočavanje s poteškoćama kojima je obilovao život na selu.

Istoga su dana posjetili Capriglio gdje je Ivica Bosco prvim đačkim danima u zimskom periodu (od studenog do ožujka) započeo školovanje kod župnika don Lacque kod kojega je njegova teta Marijana bila kuharica. Malo dalje je Morialdo, selo u kojem je Ivica susreo prvog dobrotvora dobrog svećenika Calossa. On će mu otvoriti nove mogućnosti školovanja.  Došli su i u Castelnuovo d'Asti, pet kilometara od  Becchija, mjesto Ivanova pravog školovanja u državnoj školi koju je vodio stari svećenik Verano. Školovanje je pratio rad kod krojača Roberta i kovača Evasija. „Govedar iz Becchija“ u jednoj je godini završavao dva razreda i tako ubrzo postao spreman za sjemenište kako bi ostvario prvu i najveću želju – postati Kristov svećenik.

Treći je dan bio posvećen Don Boscovoj sjemenišnoj formaciji u Chieriju, malo većem gradiću u pokrajini Monferrato. Trajala je deset godina, od 1831. do 1841., kad je bio zaređen za svećenika. I ovdje je školovanje praćeno podstanarstvom, radom kod raznih obrtnika i stanodavaca. Voditelj je istaknuo njegovo prijateljstvo s Alojzijem Comollom, vrijeme intenzivnog kulturnog obrazovanja uz rad i velike žrtve, produbljen duhovni život i traganje za vlastitim pozivom. Iako su oko njega bili brojni redovnici: franjevci, dominikanci, isusovci i vanjski svećenici, tek je uz mudre savjete duhovnog vođe Josipa Cafassa odustao od ulaska u franjevački novicijat i ostao dijecezanski svećenik.

Popodne trećega dana hodočasnici su posjetili Torino, crkvu sv. Franje, gdje je susretom sa sirotim dječakom Bartolom Garelijem, don Bosco započeo odgojno-pastoralnu djelatnost i prvo okupljanje siromašnih dječaka. Usput su razgledali značajnija mjesta: Porta Palazzo, marijansko svetište Consolatu, a osobito doživljena bila je misa u crkvi sv. Franje Saleškoga, sagrađena uz prvu kupljenu potleušicu Pinardi iz koje će krenuti danas cijelom svijetu poznati ‘Oratorij Valdocco’.

Tema četvrtog dana bila je Don Bosco svećenik, odgojatelj u utemeljitelj Salezijanske obitelji za poslanje ‘Daj mi duše… Don Rua – Cagliero – Bonetti – Francesia’. Dan je bio iznimno bogat sadržajima. Pratili su don Bosca i njegov selilački oratorij od prvih okupljanja uz rijeku Doru do livade braće Filippi i oratorija u kojem je sve više shvaćao da mu je život posvećen dobrobiti siromašne mladeži i da ga s toga puta ne može vratiti nikakva ponuda, ma kako varljiva bila. Svojim je dječacima bio otac i učitelj, pribavio im dom da ne budu beskućnici, školu da se pripreme za život, dvorište za igru i prijateljstva te crkvu da u njoj mole, da im dušu hrani Božja riječ i da ih krijepi sakramentalna milost ispovijedi i pričesti. Doživljavali su izbliza njegovo urastanje u poslanje koje mu je Bog povjerio. U Vadoccu, malom gradu salezijanske karizme, činilo se da ispod trjemova prolaze klesari, zidari, štukateri, cestari, fasaderi, postolari, knjigoveže, tiskari, stolari i mladi studenti. Sva se ta mladost, ne samo sklonila od poroka, već uporno zalagala za bolju i čovjeka dostojniju budućnost kakva priliči dobrim kršćanima i poštenim građanima.

Don Bosco je nastojao pridobiti srce svakog od dječaka u oratoriju; vidio je nešto dobra i u malim delikventima i na tome gradio umijećem nadahnutog odgojitelja. Darivao im je ono što najviše trebaju: ljubav i sigurnost, svoju prisutnost oca i istinskog prijatelja, stvarajući malo po malo strukture, okosnicu koja će uskoro dobiti obrise velebnog djela spremnog da potkraj devetnaestog stoljeća krene u cijeli svijet.

Popodne toga predzadnjeg dana hodočasnici su prošli kroz don Boscove sobe (camerette di don Bosco), karizmom posvećeni prostor, jer je u njemu živio i radio sveti utemeljitelj. Na osobit način je bilo ugodno osjetiti trenutak o kojem se ove godine diljem salezijanskog svijeta najviše pripovijeda – 150. obljetnice utemeljenja Salezijanske družbe. Hodočasnici su bili u don Bocovoj sobi koja je isto tako izgledala i davnog 18. prosinca 1859. godine, kad se u njoj okupilo 17 mladića i kad su zajedno s don Boscom osnovali Pobožnu družbu sv. Franje Saleškoga te izabrali vrhovno vijeće, upravno tijelo na čelu s don Boscom prvim vrhovnim poglavarom.

Večer trećega dana bila je u programu označena kao susret s novacima u Pinerolu. U međunarodnom novicijatu je ove godine 27 novaka od kojih su sedmorica iz Hrvatske. Susret hodočasnika i novaka bio je očekivan, ali isto tako i spontan, radostan te emotivno jako doživljajan. Gosti su najprije obišli park, vrt i kuću, a zatim zajedno slavili sv. Misu u novicijatskoj kapeli. Kratku duhovnu misao novacima uputio je Anto Stojić koji je u ovom hodočašću bio prevoditelj. Za večerom su tekli razgovori puni radosti i oduševljenja koje je u domaćine i posjetitelje unijelo spontano druženje. Sve je na kraju začinilo nekoliko pjesama od himne koju su otpjevali novaci do dalmatinskih pjesama i hvale koje su pjevali gosti zajedno s novacima, a koje su se svidjele i ostalima, osobito svima poznata pjesma ‘Večeras je naša fešta’.

Voditelj je za hodočasnike pripremio i peti dan, no oni su toga dana, zbog neodgodivih obaveza nekih, morali već u jutarnjim satima nakon svete mise putovati. Bio je to povratak pun dojmova, izvanredni salezijanski doživljaj za sjećanje. Ta bili su na danima duhovnog druženja sa salezijanskom karizmom po mjestima gdje je ona zasijana, ponikla i odakle se proširila po cijelom svijetu. Njezino je širenje i danas jednako zanimljivo, jednostavno nezaustavljivo i nitko ne zna gdje mu je kraj.