Što se tiče značenja svetosti Crkve, treba priznati objektivnu odličnost posvećenomu životu, koji odražava sam Kristov način života. Upravo zato u njemu postoji osobito bogato očitovanje evanđeoskih dobara i savršenije ostvarenje svrhe Crkve, koja je posvećenje čovječanstva.

Posvećeni život navješćuje i na neki način anticipira buduće vrijeme, kada se, dostigavši puninu onoga Kraljevstva nebeskoga koje već sada postoji u zametku i u tajni, sinovi uskrsnuća neće ni ženiti ni udavati, nego će biti kao Božji anđeli (usp. Mt 22,30)...

Na tomu, cijelomu posvećenom životu zajedničkom obzoru stvaraju se putovi koji su međusobno različiti ali se dopunjuju. Redovnici i redovnice potpuno posvećeni kontemplaciji na osobit način su slika Krista koji moli na brdu. Posvećene osobe aktivnoga života objavljuju ga kako "navješćuje Božje kraljevstvo mnoštvu, ili kako ozdravlja bolesne i ranjene, ili obraća na bolji život grešnike, ili kako blagoslivlje djecu i čini dobro svima".

Naročitu uslugu dolasku Kraljevstva Božjega čine posvećene osobe u Svjetovnim ustanovama, koje u specifičnu sintezu ujedinjuju vrijednost posvećenja i svjetovnosti. Živeći svoje posvećenje u svijetu i polazeći od svijeta, one "se trude da prožmu svaku stvarnost evanđeoskim duhom da bi učvrstile Kristovo Tijelo i pridonijele njegovu rastu". Radi toga sudjeluju u evangelizacijskoj zadaći Crkve osobnim svjedočenjem kršćanskoga života zalažući se da vremenite stvarnosti budu uređene prema Bogu, surađujući u služenju crkvene zajednice, prema stilu svjetovnog života koji im je svojstven. (Vita consecrata 32)