Vrhovni poglavar don Pasqual Chávez Villanueva posjetio je našu provinciju u večernje sate 11. listopada. Dobrodošlicu su mu, u dvorištu kamene zgrade, izrazili salezijanci i skupina mladih. Sutradan je, po već određenom programu, posjetio Predsjednika republike, Ivu Josipovića na Pantovčaku.
Njega i njegova tajnika Juana Josea Baroloméa pratili su provincijal Pejo Orkić, Stjepan Bolkovac i student, fotograf, Filip Vukina. Susret je bio srdačan, spontan i otvoren. Nakon što je vrhovni poglavar predsjedniku izložio poslanje salezijanskog reda s napomenom da smo prisutni u 130 zemalja na svim kontinentima, predsjednik je primijetio da je to vjerojatno drugi red po veličini, nakon isusovaca, pokazavši da mu tema redovništva i nije posve strana. Zanimao se također koliko salezijanci u svom odgojnom sustavu njeguju glazbu, a bilo je i drugih iskreno izmijenjenih mišljenja.
Na povratku je don Pejo odvezao Vrhovnog poglavara na Medvedgrad podno Sljemena, odakle se mogla vidjeti panorama grada Zagreba. Prolazeći kroz Vlašku ulicu, don Chávez se prisjetio da je 2005. godine kad je posjetio tadašnji Katehetski salezijanski centar u prostorijama koje smo odavno napustili.
Predstavljanje knjige "Spomen pokojnih salezijanaca"
Po dolasku s Pantovčaka, u velikoj dvorani provincijalne zajednice, pred tridesetak salezijanaca i isto toliko predstavnika Salezijanske obitelji, mladih i drugih uzvanika, upriličena je promocija knjige don Marinka Ivankovića pod naslovom „Spomen pokojnih salezijanaca“ u kojoj su ukratko opisani život i djelo više od osamdeset pokojnih salezijanaca. Oni su svoje živote utrošili prenoseći salezijansku karizmu iz Italije u hrvatske krajeve. Program je živo i maštovito vodila tv scenaristica Leidi Oreb.
Klapa Angeluš otpjevala je tri pjesme: Zdravo o Device, mnogo milostiva, Fala i Croatio iz duše te volim. Glumac Joško Ševo sugestivno je recitirao pjesme dvojice salezijanaca: Ivana Marijanovića Kamen Cvijet te Mirka Bajića,Don Boscove oči. Don Pejo Orkić ukratko je izložio važnost sjećanja na braću salezijance istaknuvši da je spomen tih salezijanaca naše dužno poštovanje, djelo bratske ljubavi i iskrena zahvala starijoj braći koja su, uz veliki trud i žrtve, stvorila ne malu baštinu i velikodušno je predala sadašnjim generacijama da grade, oživljavaju i osuvremenjuju istu odgojnu karizmu.
Autor knjige, Marinko Ivanković, istaknuo je povod i okolnosti u kojima je započeo bilježiti životopisne podatke pojedine braće kao i prihvaćanje provincijalove želje da za ovu izvanrednu prigodu napiše knjigu. Trudio se da odgovori povjerenoj zadaći i trud, očito, nije bio uzaludan.
Don Ivan Marijanović podrobnije je progovorio o pojedinim područjima salezijanskog djelovanja: odgoju, pastoralu, duhovnosti, glazbenim, športskim, kazališnim i rekreativnim aktivnostima u našim prvim odgojno-pastoralnim ustanovama. Sustavnim izlaganjem i ponekim zgodama prisjetio se odgojitelja, propovjednika, misionara, graditelja te svetačkih likova kao što su bili klerik Josip Belović, brat pomoćnik Josip Brusić, dugogodišnji magister novaka Serafin Pelicon i drugi.
Ne malo zanimanje izazvala je PP prezentacija koju su pripremili Anto Stojić i mladi brat pomoćnik Domagoj Bešlić, u kojoj su slikom i kratkim opisima prikazani počeci salezijanskog djela od dolaska prvih don Bocovih duhovnih sinova u Rovinj 1913., zatim u Rijeku 1918. te u Zagreb, gdje su 1922. preuzeli vođenje Biskupskog konvikta u Vlaškoj ulici, a nešto kasnije, počela je gradnja Omladinskog doma i crkve Marije Pomoćnice te osnivanje župe na zagrebačkoj periferiji Knežija.
Spomenuti su i odgojni zavodi Martinis Marchi u Splitu, Zadužbina Celestina Roscher u Donjem Miholjcu te dvorac Dioš ili Marijin Dvor kraj Daruvara. Sve su odgojne ustanove morale prestati s radom po završetku Drugog svjetskog rata kada je stvorena Jugoslavija i kad je na vlast došla komunistička partija.
Na dokumentirana izlaganja ukratko se osvrnuo i Vrhovni poglavar. Ukazao je na hrabrost, žar i oduševljenje s kojim su salezijanci u teškim okolnostima vjerno živjeli svoj poziv i poslanje. Primijetio je da smo danas doživjeli epohalne kulturološke promjene, ali da je zadaća ostala ista: odgajati mlade za dobre kršćane i poštene građane, vjerovati mladima, otkrivati i razvijati njihove sposobnosti kako bi postali protagonisti svoga vremena, a ne puki potrošači i pasivni promatrači društvenih zbivanja.
Ideali i ciljevi našeg odgoja uvijek su suvremeni, jer su umijeće oblikovanja osoba za vlastito cjelovito promaknuće, ljudi koji će se brinuti za opće dobro. Sve to, naravno, s poštovanjem gledajući na prošlost, živeći s vjerom sadašnjost i kreativno sanjajući budućnost kao što je to činio don Bosco.
U podnevnom je programu nastupio zbor učenika iz Katoličkog školskog centra „Don Bosco“ u Žepču pod ravnanjem s. Blanke Jeličić. Izveli su pjesme: Otvorite vrata Kristu, Zdravo Tijelo Isusovo, Uzmi kruh, Adoro te, Domovino moja i Gloria, za što ih je obilato nagradila pažljiva publika u svetištu.
Konferencija za tisak
Na konferenciji za medije Vrhovni je poglavar istaknuo da su salezijanci po brojnosti drugaredovnička zajednica u Crkvi, ali su prvi kad je riječ o zastupljenosti, jer su prisutni u 132 zemlje svijeta. Naglasio je da putem preventivnog odgojnog sustava vode mlade kako bi se uspješno suprotstavili porocima modernog doba.„Za suvremeni odgoj je najvažnije vjerovati mladima i vjerovati u djelotvornost preventivnogsustava“,rekao je vrhovni poglavar.
Kako se vjera odnosi prema sportu?
„Vjera obuhvaća sav ljudski život. Ako se vjera odnosi na samo neke vidove života, znači da nije utjelovljenja, rekao je vrhovni poglavar pozivajući se na riječi Svetog Pavla koji je tvrdio da nema životnih područja koja ne mogu biti uključena u vjeru ili nevjeru neke osobe. „Vjera nije skup istina koje treba vjerovati, nije niz obreda koje treba slaviti, nije niz zapovijedi koje treba održavati, nego je susret s Bogom, s osobom koja ispunja smisao života,daje životu snagui otvara nove vidike. Naša vjera je utjelovljena, Sin Božji se utjelovio. Volim šport. Svi sportovi mi se sviđaju. Poznajem mnoge velike hrvatske športaše: Dražena Petrovića, Tonija Kukoča, Dinu Rađu, Janicu i Ivicu Kostelić, Blanku Vlašić... Mogu razgovarati i o Formuli 1.“
Koja su salezijanska iskustva u drugim zemljama?
Radimo u zemljama vrlo razvijenih demokracija i u zemljama diktatura, gdje je gotovo sve zabranjeno. U s redinama u kojima možemo razvijati sve projekte i sredinama u kojima nam zatvaraju škole, u sredinama s razvijenom ekonomijom i u zemljama nezamislivog siromaštva. Prisutni smo u 42 od 46 zemalja Afričkog kontinenta. U Kongu je umrlo 200 tisuća ljudi, a da se o tome nije javno govorilo. Djelujemo u zemljama u kojima je kršćanstvo većina i u sredinama u kojima je su kršćani manjina. Imamo škole s 4000 studenata katolika, tamo gdje odgoj nije pitanje vjere, nego je društvena kategorija. Najvažnije je odgovoriti na potrebe mladih kako to društvo dopušta. Imamo ustanove za najsiromašniju djecu svijeta kao za djecu vojnike kojima odsijecaju udove. Radimo za djecu ulice i mlade koji su izrabljivani u seksualnom turizmu na Šri Lanki. U Tajlandu su slijepe osobe isključene iz društva, a mi ih školujemo. Radimo u odgojnim ustanovama od vrtića do sveučilišta.“
Kako vidite salezijanski rad u Hrvatskoj?
Znajući u kojim je povijesnim uvjetima Hrvatska živjela i to da sada imamo malo škola, a mnogo župa, najvažnije je pronaći načine da budemo prisutni među mladima. Činjenica je da je Pokret salezijanske mladeži porastao i očvrsnuo. To pokazuje da smo odgajatelji, da smo s mladima i da postajemo njihovi životni suputnici, da nastojimo oblikovati njihovo srce, pripremiti ih da ostvare svoje životne ideale. U tom pogledu zadovoljan sam sa salezijancima u Hrvatskoj. Trenutno je lijep broj mladih salezijanaca Hrvata u formaciji. Ovdje smo vrlo mladi; imamo tek sto godina! Znamo da ima redova koji su nastali prije više stotina godina kao što su, primjerice, franjevci ili dominikanci. Naša su stoljeća ispred nas.
Don Pejo Orkić, provincijal Hrvatske salezijanske provincije
Slušajući u kakvim situacijama salezijanci žive i rade, mi u Hrvatskoj, uza sve poteškoće, možemo biti Bogu zahvalni što možemo slobodno djelovati. Mladi nas trebaju i mi trebamo jedni druge. Samo tako ćemo izgrađivati bolju budućnost. Naša najveća zadaća je biti s mladima, prepoznati njihove potrebe. Nemamo velikog siromaštva, ali i u Hrvatskoj je sve više mladih bez posla, bez nade. Trebamo im pomoći kao što je to činio Don Bosco, kad je za svoje mlade tražio posao kod privatnika i u društvenim strukturama. To je za nas salezijance najveća zadaća.
Euharistija s mladima
Misu s mladima u subotu navečer, u crkvi Sveta Mati Slobode, predvodio je salezijanac Zef Gashi, barski nadbiskup, u prisutnosti pomoćnog banjalučkog biskupa Marka Semrena, vrhovnog poglavara don Pascuala Cháveza Villanueve, don Peje Orkića, provincijala Hrvatske salezijanske provincije i tridesetak svećenika salezijanaca.
Vrhovni je poglavar propovijedao o Isusu, Dobrom pastiru, koji se brine za svoje ovce. Takvim ga je doživljavao i sveti Ivan Bosco koji se, poput Dobrog pastira brinuo za siromašne mlade svoga vremena. Naglasio je da su djeca i mladi u središtu salezijanskog odgojno-pastoralnog djelovanja. Kao što je Krist, poučavajući učenike, veličao dijete i njegovu posvemašnju predanost u Božju očinsku dobrotu, tako salezijanci odgajaju mlade osposobljavajući ih da otkriju vlastite darove i sposobnosti, da surađuju s njima ostvarujući se i osmišljavajući svoj životni put.
I kao što su mladi don Boscu bili važniji od svega drugoga, tako današnjim odgojiteljima mladi trebaju biti na prvom mjestu, samo tako je moguće izvršiti salezijansko poslanje, samo tako se može pomoći najugroženijima da postanu samostalni ljudi i da vođeni evanđeoskim svjetlom, odlučuju o svom životu. Ukazao je i na primjer Blažene Djevice Marije, majke i učiteljice u don Boscovu odgojnom iskustvu. Ona je istom ljubavlju majka i učiteljica i u životu svakog salezijanca.
Na kraju mise blagoslovljen je križ s uskrslim Kristom koji će mladi svake godine predavati jedni drugima, ovisno tome u kojoj će se zajednici održavati Nacionalni susret salezijanske mladeži. Križ su mladi iz Zagreba predali mladima Rijeke jer će oni do godine biti domaćini susreta.
Nakon večere, Vrhovni je poglavar mladima darovao kratku duhovnu misao, za završetak dana, a oni su ostali na noćnom bdijenju.
