Suvremeni čovjek pun je uglavnom egzistencijalnih strahova. Iskustva su ih pokupila sa svih strana: strah ga je da će ostati bez posla, da neće moći otplatiti kredite, da će ostati bez stana, da ne će naći posao, strah od siromaštva, strah da će djeca poći krivim putem, strah od droge, od bolesti, da neće uspjeti u životu, da neće održati brak, strah od starosti i na kraju strah od neizbježne smrti s pitanjem postoji li uopće vječni život?

Pastir i stado omiljena je slika nomadskih naroda, osobito Izraelaca koji su i Boga doživljavali kao pastira što narod vodi kroz dramatična povijesna događanja i brani od neprijatelja. Oni su i svoje kraljeve doživljavali više kao pastire, nego kao nacionalne junake. 

Dvojica učenika na putu u Emaus proživljavali su duboku krizu vjere. Isusa kojega su s oduševljenjem slijedili pune tri godine kao Učitelja, Mesiju i zbog kojega su ostavili sve: roditelje, braću, sestre, dom, posao, osudili su crkveni i politički glavari; umro je između dvojice razbojnika. Doživjeli su strašno razočaranje. 

Svoja vazmena ukazanja učenicima, Isus je obično popratio kojim karakterističnim prepoznatljivim znakom: Ukazivanje na Pisama, poziv po imenu, lomljenje kruha, blagovanje, čudesni ulov. Tada bi im se otvorile oči duše, progledali bi, povjerovali i prepoznali Uskrslog Gospodina. 

Vijest o Isusovu uskrsnuću odzvanja ljudskom poviješću sve do naših dana. Riječ Božja koja je stvarala svijet i čovjeka, koja je govorila u prorocima, utjelovila se u Isusu, u njemu dragovoljno prihvatila smrt - ustala je od mrtvih. 

Izrael se stoljećima uzdao da će ga spasiti krvne žrtve koje su prinosili u hramu. Kad je ta nada iznevjerena, Bog je, prema planu spasenja, poslao svoga Sina Isusa, da ih žrtvom vlastita života otkupi. Tu istinu su naviještali starozavjetni proroci, a najvjernije prorok Izaija koji je u Sluzi Jahvinu, veoma detaljno opisao budućeg Spasitelja svijeta. 

Dinamika katehezâ za katekumene prve Crkve slijedila je temeljnu ideju: dovesti ih do vjere u Krista Spasitelja svijeta. On je voda koja gasi našu žeđ za srećom (susret sa Samarijankom), svjetlo koje raspršuje tamu naših zabluda (ozdravljenje slijepca od rođenja) i uskrsnuće kao ispunjenje naše želje za vječnim životom (Lazarovo oživljavanje). Najveće Isusovo čudo bilo je očitovanje života usred smrti.

Čovjekov život nezamisliv je bez svjetlosti. Njena suprotnost je tama, a ona naviješta blizinu smrti. Biblija tvrdi da je Stvoritelj uz asistenciju svjetlosti uređivao prvotni kaos uređujući svemir s namjerom da u njemu nastani život.

Voda je presudan, za čovjekov život i život svih drugih bića, čudesan Božji dar. Obilje vode simbolizira obilje vremenitog i vječnog života. Vodom zemlja postaje plodna da nahrani ljude i održi im zemaljski život. Voda je snaga, energija koja vrije iz nekog nepresušnog vrela i nezaustavno teče sve do naših stanova i umivaonika i tuševa da nas osvježi, opere uvjeravajući nas da bez nje nije moguće živjeti. Voda je simbol života.

Isus je poveo svoje učenike na goru Tabor gdje im je u jednom trenutku očitovao svoju bit, slavu Božju koju je kao ljubljeni Sin uživao prije utjelovljenja i koje se nije držao kao plijena, nego ju je napustio i, po Očevu naumu, došao među ljude da s njima podijeli dramu životne borbe, gorčinu smrti, da po tom istom naumu uskrsne od mrtvih i uzađe u onu istu slavu iz koje je došao.