Duhovi su presudan događaj za Crkvu, njezino rođenje, njezin ulazak u svijet, početak misijskog djelovanja, a sadržajem su pravo bogatstvo novoga vazmenoga života, što ga uskrsli Krist dijeli sa svojim učenicima. 

Proročko viđenje sv. Ivana i novi Jeruzalem u kojem vlada zakon ljubavi naviještaju vrijeme apsolutnog mira, konačnu pobjedu zla i smrti te blaženo zajedništvo s Kristom u Bogu. Nije to puka utjeha prvoj Crkvi da lakše izdrži progone, već poziv da se bori, jer je izgradnja Svetog grada već započela.

Ove se nedjelje nastavlja i razvija misao da je Isusovo uskrsnuće jedina prava novost u našem svijetu. Ono je novi život koji više ne umire, prvina Božje namjere da obnovi stari svijet: „Evo sve činim novo!“. Obećan je tako novi savez, novo nebo, nova zemlje, novi čovjek, novi Jeruzalem.

Pastir i stado omiljena je slika nomadskih naroda, osobito Izraelaca koji su i Boga doživljavali kao pastira što narod vodi kroz dramatična povijesna događanja i brani od neprijatelja. Oni su i svoje kraljeve doživljavali više kao pastire, nego kao nacionalne junake. Po njima su također često iskusili Jahvinu brižnu ljubav.

Uskrsnu Isus doista! Aleluja! I druge svečane pjesme odzvanjaju cijelom Crkvom. Bog, gospodar živih i mrtvih, na ovaj dan započinje novo stvaranje. Uskrsli Isus prvina je novog neba, nove zemlje, novih ljudi i novog svijeta koje su najavljivali proroci, a sam Isus ih je obećavao. 

Obredi Velikog petka sastoje se od službe riječi, klanjanja križu i sv. pričesti. Isus je umro na križu u vrijeme kad su Židovi u hramu ubijali jaganjce kojima se slavila Pasha,(Prolaz), sjećanje na egipatski prolaz anđela smrti. Krv tih janjaca kojom su bili obilježeni dovratnici domova spašavala je njihove prvorođence. Raspeti Krist je bio ostvarenje starozavjetne slike nevina jaganjca i obustava svih krvnih starozavjetnih žrtava koje su uzalud težile izmirenju ljudi s Bogom i donošenju spasenja. Isus je istinski vazmeni Jaganjac koji jednom zauvijek oduzima grijehe svijeta i svojom krvlju izbavlja Božje izabranike.

Na posljednjoj je večeri ustanovljeno sāmo središte kršćanske vjere: Euharistija, svećenički red te pravilo bratske ljubavi i služenja. Isus možda i nije htio da se od svega toga prave obredi, ali je u dvije geste naredio spomenčin svoje ljubavi i želio da se njegovi učenici ljube onom ljubavlju kojom je on njih ljubio - darivanjem vlastita života da bi drugi živjeli. Sam je darovao svoj ljudski i božanski život da bi obilje života, i na kraju život vječni, imali svi koji u njega povjeruju. Evanđelisti o tome iscrpno izvješćuju.

Sve religije svijeta poznaju žrtve kao najučinkovitija sredstva povezivanja Boga s ljudima. Svećenici izraelskog naroda također su prinosili žrtve Jahvi za narod i u ime naroda. Proroci su naglašavali da Bog prima žrtve koje nisu puki formalizam, izvanjski obredi i ustaljena tradicija, nego unutarnje duhovno predanje Bogu. Uvjeravali su da žrtvama smisao daje čovjekov ponizni prinos samoga sebe Bogu kako bi ga počastio, a za sebe postigao vremenito ili vječno spasenje. U brojnim proročkim navještajima pojavljuje se i čovjek, Sluga Jahvin, Pravednik, koji vlastitom patnjom i smrću narodu donosi oslobođenje od grijeha i spasenje. 

Božja namisao s njegovim narodom prolazila je razna iskustva. Događalo se da je Bog izravnom intervencijom okončavao nevolju u koju je Izrael zapao i tada se čuo njegov glas: „Evo činim nešto novo, već nastaje. Zar ne opažate?“

Obično se kaže se da je Isus iznio prispodobu o „izgubljenom sinu“, ali bolje bi bilo reći da je progovorio o „milosrdnom Ocu.“ Uz izgubljenog se sina razmišlja o ljudskoj grešnosti, a uz milosrdnog oca o neizmjernoj Božjoj ljubavi. Možda bi bilo korisnije razmišljati i o starijem sinu, njemu smo mnogo sličniji nego mlađem. Opasnije je biti, nego napustiti dom.