Život je pun zakona, zapovijedi i odredaba. Zamislimo ulični promet u kojem vlada red. Vozači se drže pravila, poštuju znakove i u najvećoj gužvi promet teče: semafori rade, vozači jure, pješaci su sigurni. Nepridržavanje zakona unosi nered, kaos, zbrku, donosi nesreću, za nekoga to može biti kobno. Nedužni mogu nečiju samovolju platiti vlastitim životom.

U životu postoje trenuci kad se donose ključne odluke, jedna od njih je odgovor na pitanje: vjerovati ili ne vjerovati? Jozua koji je narod Božji uveo u Obećanu zemlju, zatražio je potkraj svoga života da Izraelci, od kojih su neki počeli štovati poganske bogove, donesu odluku kome će služiti: Jahvi, Bogu otaca ili bogovima Amorejaca?

Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan… Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo? Pitali su Isusovi slušatelji u čuđenju i nevjerici.

Kada je papa Pio XII. 1950. godine objavio dogmu da je Marija tijelom i dušom uzeta na nebo, ova je svetkovina bila primljena s oduševljenjem; pobožno i svečano se slavila po cijelom svijetu. Svetkovina govori o Mariji, njezinoj svetosti, uspješnom završetku zemaljskog života i ulasku u život vječni, koji nije tek Božje obećanje, već i konkretno ostvarenje.

Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan…. Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo? Pitali su Isusovi slušatelji u čuđenju i nevjerici.

U središtu pozornosti Božje riječi ponuđene su dvije stvarnosti: život i vjera. Pitanje života rješava vjera u Boga. Hoćemo li umrijeti na putu ili preživjeti? Vjera nudi život, ali kako? Vjernik može ući u tu avanaturu i provjeriti istinistost tvrdnje da vjera donosi života. Tamo gdje se nađe vjere, Bog se uprisutnjuje i čovjekovu situaciju, koja po svojoj prirodi nema rješenje, korjenito mijenja. Izraelcima je dao manu s neba i vodu iz stijene, tako im se objavio kao spasitelj te su mogli nastaviti put u život, u Obećanu zemlju. Samo po našoj vjeri i Božjoj intervenciji život ide dalje pa čak i tamo gdje se, po svojoj prirodi, nužno zaustavlja.

Izraelci su na putu iz Egipta u Obećanu slobodu doživjeli čudesno iskustvo mane, očite Božje podrške u pustinji. No nesigurnost i neizvjesnost putovanja toliko ih je umorila da su se željeli vratiti. Kakve li napasti starog čovjeka! Ljudima je često draža njihova kakva-takva, pa i ropska prošlost, nego blistava budućnost koju Bog nudi i u koju treba kročiti vjerom i pouzdanjem. Tada se radije zatvaraju u materijalnu sigurnost, nego da slijede novost života.

Blagovanje je za čovjekov život toliko važno da su ga gotovo sve religije uvrstile u simboliku govora i liturgijske obrede. Kruh koji podržava vremeniti život, s kojim je svaka druga nevolja lakše podnošljiva, kao zaštitni znak tjelesnog opstanka, poslužit će i Bogu da u njemu nastani svoju prisutnost i da tim kruhom nahrani ljudske duše vječnim životom što danas ostvaruju naša euharistijska slavlja.

Bog-pastir skrbi za narod, svoje dragocjeno stado. Pastir svoj autoritet temelji na ljubavi, a svjetovni vladari najčešće na interesu, zbog čega njihovi narodi zapadaju u političke i gospodarske krize, gube orijentaciju, lutaju, mnogi se izgube u kriminalu i neimaštini.

Riječ Božja opisuje poziv i poslanje proroka i apostola. Proroci su posebni ljudi; imaju specifičan poziv i poslanje. Poziv je izravno od Boga, a poslanje se odnosi na situaciju u svijetu u kojem treba božanski obaviti važnu zadaću spasenja. To su Božji profesionalci, uzeti iz svijeta da svijetu naviještaju Božju riječ usprkos svemu i svima. Za njih je važno da su slobodni, da se svom dušom stave u službu naviještanja i svim žarom promiču dobro ljudi kojima su poslani. Ništa ih ne smije uvjetovati, ne dozvoljavaju sebi kompromise već radikalno slijede silu Duha koji ih vodi ostvarenju Božje inicijative i koji je njihova jedina sigurnost.