Ovaj svečani događaj uz salezijance, obitelj, rodbinu i domaće župljane okupio je mlado i staro i domaće iz drugih zagrebačkih salezijanskih župa, iz Žepča i Splita gdje je Ivan proveo po godinu pedagoške prakse, prijatelje iz Italije i druge. Svi su došli širokog osmijeha koji je odavao njihovu radost zbog ovog važnog dana za Ivana. No, vjerojatno je malo tko mislio da će biti ganut do suza radosnica. A takvih je bilo mnogo.
Misno slavlje predvodio je don Tihomir Šutalo, provincijal, uz koncelebraciju podsusedskog župnika don Rudija Belka i više drugih svećenika salezijanaca.
Don Tihomir Šutalo u propovijedi je istaknuo da “najveći talent koji imamo, koji trebamo prepoznati, jest činjenica da smo ljubljeni od Boga” pozivajući se na prispodobu iz evanđelja o gospodaru koji slugama daje talente (Mt 25, 14-30). “Najljepša stvar je u dubini svog srca, u našoj vjeri, prepoznati da imam svoga Oca, i da me on voli.” – rekao je provincijal. “Najveći dar je vraćati ljubav onome tko te voli” jer, nastavio je don Tihomir, “ljubav se umnaža samo ljubeći i to je jedini način kako se umnažaju Božji darovi.”
“Današnje Ivanovo zavjetovanje nije odricanje od svijeta, od obitelji, od novca, od vlastite volje, nego je prepoznavanje najvećeg dara u sebi i vraćanje Onome tko mu ga je dao” – rekao je don Tihomir.
“Mladi, pripazite kako ćete umnažati svoje talente. Morate ljubiti druge. Nemojte pasti u napast umnažati samo svoje sposobnosti i novac” – poručio je provincijal mladima.
Don Tihomir je zahvalio Ivanovoj obitelji što su darovali svoga sina i brata: “To je izvrsna potvrda da oni žive ovo Evanđelje.”
Zanimljivo, upravo kada je Ivan počeo izgovarati svoju zahvalu, spustila se jaka kiša na Podsused pa su se ljudi koji su stajali ispred crkvenih vrata nagurali u malo predvorje. Ivan je svoju zahvalu započeo riječima: “Hvala ti, dobri Bože, na daru života, na mojim roditeljima koji su još od malena bili uz mene i koji su mi svojim životom i djelima pokazali kako prije svega dolazi Tvoj plan i naum koji imaš za svakog od nas posebno.” Zahvalio je Ivan i na svojim sestrama, Antoneli i Emanueli, koje su bile uz njega na svoj način. Zahvalio je roditeljima i sestrama što su ga učvršćivali u salezijanskom pozivu i što to još uvijek čine. Zahvalio je prijašnjim župnicima, odgojiteljima i salezijancima koji su ga oduševili za poziv. Ivan se sjetio sjemeništaraca i prednovaka koji su u njemu pobudili znatiželju – “Zbog čega su oni tako radosni?”
Don Ivan je posebno izdvojio dva salezijanca kojima je zahvalio. Don Milanu Ivančeviću zahvalio je što je bio uz njega u četiri intenzivne godine srednjoškolskog obrazovanja i prisjetio se jednog njihovog razgovora o mladom i starom konju gdje stari konj strpljivo pušta mlađeg da ide kuda hoće, a kada malo ojača onda ga čvršće odgaja. Ivan je tada uz silne emocije posebno zahvalio don Alojziju Juraku koji je vjenčao njegove roditelje i krstio ga, koji je uvijek bio spreman ispovjediti ga. “Kada sam Vas prije nekoliko dana pitao biste li mi htjeli biti svjedok na doživotnim zavjetima, Vaš odgovor vratio me 26 godina unatrag na dan mog krštenja. I tada je Vaša ruka bila nada mnom”, rekao je Ivan.
Zahvalio se oratorijancima i animatorima u Podsusedu, Žepčacima i Splićanima iz župa u kojima je boravio kao asistent, prijateljima iz Italije koje je upoznao u oratoriju. Na kraju je Ivan zahvalio Bogu na Nebeskoj mami Mariji. “Ako je vjerovati Don Boscu, a ja mu vjerujem, ti si, Majko, prisutna sada ovdje među nama. Prisutna si u cijelom mom životu.” Sve okupljene, od kojih su mnogi bili u suzama dirnuti zahvalom, Ivan je pozvao da još više mole za njega.
Kako se zahvala bližila kraju tako su suze u očima bile sve prisutnije kod okupljenih. Bila je to zahvala, ali i veliko svjedočanstvo koje ostavlja traga u svakome koji je bio dio njega. Čestitanje Ivanu je bilo jednako emotivno i dugotrajno. Svi su poželjeli stisnuti mu ruku, zagrliti ga, izreći mu riječi koje nose na srcu. Sve to se događa kada jedan mladić postaje salezijanac zauvijek.
