Oni koji imaju društvene mreže dobro znaju da im teško može promaknuti rođendan bilo koje osobe koju poznaju. Dovoljno je samo jedno otvaranje portala da na naslovnici naiđu na hrpu čestitki toj osobi, dok mreža “inteligentno” i njima nudi da je se sjete tako da joj barem napišu “Sretan rođendan!” ili, skraćeno i nešto manje osobno, “sr”. 31. siječnja mene nije trebalo podsjećati na nebeski rođendan svetog Ivana Bosca (iako društvene mreže to nisu ni pokušavale učiniti). Međutim, ni mojim virtualnim prijateljima nije trebao podsjetnik: moja naslovnica bila je prepuna njegovih slika, poznatih citata i zaista inspirirajućih tekstova kakvih nisam vidio ni kod jednog slavljenika. Kada osjetite toliku ljubav i zahvalnost prema nekome, ali ne osobi koju su poznavali, već svecu zagovorniku pred Bogom, postaje vam jasno da će večernji program, zajedno sa svečanom misom, biti posebno obilježen.
Večernje misno slavlje u crkvi Svete Mati Slobode, uz pratnju župnog zbora, predvodio je don Damir Stojić. Svoju homiliju započeo je nevjerojatnim Ezekielovim proročanstvom, točnije Jahvinim navještajem kako će On doći i pasti svoj narod. Mi vjerujemo da je to ostvareno u osobi Isusa Krista koji na kraju evanđelja šalje svoje učenike po svijetu te govori da će oni, kao i drugi koji slijede nakon njih, činiti velika djela. Naravno, tu je riječ o svecima koji su, svaki na svoj način, neizmjerno ljubili Boga i odazvali se Njegovom pozivu. Takav je bio i naš “slavljenik”, odnosno, kako ga je propovjednik prozvao, najveći svetac Katoličke crkve. Dok je boravio na zemlji, karakterizirale su ga takve situacije i takva djela da su ga drugi nazivali “živim svecem”.
Don Damir je već od školskih dana znao za ovoga sveca. Zbog slabog poznavanja njegovog života, a i zbog neobičnog naziva “don” Ivan Bosco, smatrao ga je čudnim svecem. Međutim, tijekom svojeg odrastanja često se susretao s ljudima koji su mu pristupali s radošću i s iznimnim entuzijazmom samo zato što je na odjeći imao njegova obilježja. Tek kada je počeo čitati knjigu o njegovom životu spoznao je koliko je velik čovjek bio Ivan Bosco. Okupljenim vjernicima predočio je tu veličinu kroz nekoliko točki kako bi nam posvijestio da uistinu mnogo toga možemo naučiti iz njegova života.
- Don Bosca je krasila nevjerojatna odanost Blaženoj Djevici Mariji. Nikada nije započeo neku radnju, a da se nije njoj prethodno pomolio. Čak je imao i poseban naziv za nju: Marija Pomoćnica. Naime, on je znao da Marija vodi Isusu. Jednom je prilikom rekao kako nitko ne dolazi njegovim salezijancima, a da ga Gospina ruka nije dovela. Čak je zabilježena anegdota iz njegovog života kada je svojim očima gledao Djevicu Mariju. Iz ovoga možemo naučiti kako bismo uvijek trebali biti bliski Mariji.
- Don Bosco je predvidio potrebu za čestom ispovijedi i pričesti, a koja tada nije bila prepoznata za mlađe uzraste (nešto kasnije to je uveo i omogućio papa Pio X.). Imao je nadnaravnu karizmu, točnije razvijeno osjetilo za neugodne mirise od grijeha koje bi ljudi trebali ispovjediti. Poticao je mladiće na redovitu ispovijed, a i mi bismo iz toga trebali dobiti poticaj da više brinemo o stanju svoje duše.
- Don Bosco je gajio veliku ljubav prema Crkvi i papi. U sjevernoj Italiji, pa i u cijeloj Europi vladao je duh antiklerikalizma. Don Bosca su bezbožnici napadali, no i dalje je cijenio Crkvu te je bio spreman umrijeti za nju. U jednom od njegovih najpoznatijih snova, gdje je gledao lađu kako plovi i kako se treba usidriti između dva stupa, vidio je povijest Crkve svih vremena, a i, kako mnogi povjesničari tvrde, predvidio je atentat na papu. Plovidba te lađe unatoč neprilikama simbolika je opstanka Crkve kroz sva vremena. Naime, Isus Krist je utemeljitelj Crkve, stoga je to božanska, a ne ljudska tvorevina. U usporedbi s don Boscovim vremenom, trenutno stanje Crkve u društvu je još gore pa je posebno potrebno da smo joj i mi još odaniji.
- Don Bosco je često govorio o posljednjim vremenima. Sanjao je pakao i čistilište, a i golim okom ugledao je raj. Povodom toga nije štedio riječi o toj temi te je upozoravao na to baš kao što je i Isus Krist to činio. Zbog zabrinutosti za trule duše svojih dječaka izrekao je i danas poznatu izjavu „Da mihi animas, caetera tolle!“ što u prijevodu znači „Daj mi duše, drugo uzmi!“ Kako bismo i mi sačuvali naše duše, potrebno je zaustaviti se i usmjeriti pogled na Isusa Krista i na cilj našega života, a koji bi trebao biti da uđemo u Nebo.
- Don Bosco je bio neizmjerno radostan, toliko da je bio poznat kao svetac radosti, a u salezijanskim Konstitucijama navodi se da salezijanac mora biti radostan. Ta radost bila je razumna obzirom da je uvijek imao jedno oko upravljeno na uskrslog Krista. Upravo zbog toga je u bazilici Marije Pomoćnice u Torinu jednu kapelicu posvetio Kristovom uskrsnuću, Papa Pio XI. je don Bosca, unatoč tomu što bi to bio presedan, proglasio svetim upravo na blagdan Uskrsa. I mi bismo trebali težiti toj radosti, a ako imamo oko uprto u Isusa Krista nikako to ne možemo ne biti.
Svoju propovijed don Damir je zaključio još jednim snom Ivana Bosca u kojem je sanjao svog subrata u nebu i upitao ga: “Što učiniti da ugledam nebo?” Umjesto detaljnih uputa, dobio je jednostavan odgovor: “Slavi Gospodina!” Ako išta možemo naučiti iz života svetog Ivana Bosca, to je da trebamo slaviti Gospodina svojim životom kako bismo mogli ući u Nebo!
Nakon svete pričesti don Damir je iskoristio priliku da pozdravi brojne okupljene salezijance, posebno one najstarije koji žive u ovoj župi, a koji su htjeli slaviti don Boscov spomendan zajedno s vjernicima. Također je spomenuo rast broja salezijanskih duhovnih zvanja i podijelio radost što je četrdesetak mladića trenutno u pripravi za doživotna zvanja, od kojih je nekolicina upravo iz ove župe, bilo da su tu odrasli ili su tu provodili vrijeme i tako otkrili svoj salezijanski poziv. Na kraju misnog slavlja vjernici su imali priliku pristupiti izloženoj relikviji svetog Ivana Bosca.
Naravno, rođendanskom slavlju tu nije bio kraj. Brojni vjernici ubrzo su popunili dvoranu Oratorija u kojoj su mladi pripremili zanimljiv program. Animatori su osmislili i vodili različite igre za sve prisutne: trebalo je rušiti kantice, zabiti zgoditak u hokeju, pokazati brze reflekse udaranjem lješnjaka čekićem, a čak je bilo i borbe pijetlova (naravno, ne pravih – sudionici bi na nekoliko sekundi postali borbeni pijetlovi). Svaka od tih igara povećavala bi šanse prisutnima da postanu sudionicima nagradne tombole, a koja je nudila uistinu raznolike, ali redom sve vrijedne nagrade: komplet bilježnica, šišanje u frizerskom salonu, večera za dvoje, kuponi za grupnu igru kao i za kafić te domaća kulenova seka (ne bilo čija – Matina). Naravno, za okupljene je bilo slanih delicija te napitaka koje su pripremili mladi članovi obiteljske zajednice, dok su članovi župnog zbora donijeli kolače kako bi i slatki pupoljci jezika bili zadovoljeni.
Sveti Ivan Bosco bio je veliki čovjek. Osobno mi je jako drago da se to moglo osjetiti protekle večeri, na njegov blagdan, u prostorima u crkvi Svete Mati Slobode: što brojnošću vjernika koji su dostojanstveno prisustvovali misi, što kroz propovijed don Damira, a što kroz bogati večernji program gdje je svaki pojedinac uključen u organizaciju zračio istinskom don Boscovom radošću. Ni među posjetiteljima nije manjkalo radosti, štoviše, svačije lice te večeri zračilo je osmijehom. Zahvalan sam ovome svecu čije je djelovanje potaknulo nastajanje centara radosti kao što su to salezijanske župe, a upravo zbog njegove veličine i takve karizme potičem čitatelje da mu se redovito mole za zagovor Svemogućemu kako bismo jednoga dana uživali u nebeskoj radosti!
