Neki općinski službenik u Torinu, koji je sudjelovao u donošenju zakona protiv Crkve, teško je obolio. Odavno je prestao dolaziti na sakramente. Čitao je bezbožnu literaturu koja mu je u srcu ugušila vjerničke osjećaje. Kad je don Bosco za taj slučaj saznao od njegova sina, redovitog i aktivnog oratorijanca, odmah je posjetio bolesnika. „Kako ste?“ upitao ga je ljubazno. „Kako vidite.“ Odgovorio je kratko.
Tada je, zajedno s njegovim sinom, izmolio tri Zdravomarije, a kad je dječak izašao, raspitivao se o bolesnikovu studiju, o službama koje je obavljao, zatim o njegovu djetinjstvu, mladosti i o događajima koji su obilježili zrelu dob. Bolesnik mu se sve više otvarao i povjeravao. Don Bosco je tako kroz šalu i suosjećajući s njegovom patnjom, neprimjetno ispitao i doznao sve što ljudi obično ispovijedaju. Upoznavši dobro dušu i primijetivši da je postao umoran, rekao mu je:
„A sada, ako želite, udijelit ću vam oproštenje.“ „Pa, moram se prije ispovjediti.“ „Ispovjedili ste se, sve sam razumio“, rekao je don Bosco, „sada se samo pokajte, jer Bog Vam je sve oprostio.“ Bolesnik je briznuo u plač govoreći : „Kako je dobar Bog!“ Don Bosco mu je podijelio oproštenje, nakon čega je bolesnik vedro i s mirom u duši čekao kraj svoga života.
(Usp. Memorie Biografiche, V, 37)
