Početkom 1858. don Bosco je trebao podmiriti velik dug, rok je bio 20. siječnja. Vjerovnik je predugo čekao i svima je bilo jasno da je krajnje vrijeme za povrat novca. Kako ni 12. siječnja na pomolu nije bilo nikakvo rješenje, don Bosco je okupio najbolje dječake iz oratorija i rekao da pođu u crkvu i da se izmjenjuju na molitvi pred Presvetim.
Rekao im je u povjerenju: „Danas mi je potrebna posebna Božja pomoć, idem u Torino, a vi molite po mojoj nakani.“ Dok je tako hodao torinskim ulicama, približi mu se nepoznat čovjek, pozdravi ga i upita: „Je li istina da trebate oveću svotu novaca?“ „Istina je“, reče don Bosco.
Na to mu čovjek pruži omotnicu u kojoj je bilo nekoliko novčanica po tisuću lira. „Uzmite“, rekao je, „to je za potrebe vaših dječaka.“ „Hvala, i neka Vam Gospa uzvrati svojim zagovorom“, rekao je don Bosco dodavši: „Mogao bih Vam napisati potvrdu da sam primio novac.“
„Nije potrebno“, odgovorio je stranac. „Onda mi barem recite svoje ime, da znam tko je moj tako velikodušni dobrotvor.“ „Dobrotvor želi ostati u tajnosti, moli jedino da ga se sjetite u svojim molitvama.“ Rekavši to, stranac se žurno udalji. Očito da je tajanstveni susret bio djelo Božje providnosti koja je don Boscu omogućila da na vrijeme isplati dug.
(Usp. Memorie Biografiche. VI, 174)
