Don Bosco i don Rua krenuli su 1858. u Rim. Kad su stigli u malo mjesto Palo, kočijaš je zamolio putnike da siđu jer je kanio odmoriti i nahraniti konje. Budući je odmor trajao cijeli sat, don Bosco i don Rua, da iskoriste vrijeme, svrate u obližnju gostionicu. Bili su brzo posluženi i, kako su bili gladni, pojeli su sve što je bilo ponuđeno.
Čovjek koji ih je poslužio, povukao se u kut. Bio je blijed, iscrpljen, bolestan, a zamotan u crni plašt, izgledao je kao smrt. Usred ručka približio se don Boscu i rekao: „Velečasni, da vi nemate morsku bolest?“ „Imam i od toga mi ovako veliki apetit.“ „Dobro, ali nemojte više jesti, moglo bi vam naškoditi!“
Don Bosco mu zahvali na savjetu i tako započne razgovor. Saznao je da je jadnik dobio jaku groznicu i da mu je život u opasnosti. Na kraju gostioničar upita don Bosca zna li kakav dobar recept kojim bi se mogao izliječiti. „Naravno da znam i to jako dobar recept. Od danas svaki dan izmolite Očenaš, i Zdravomariju na čast sv. Alojziju te jednom Zdravokraljice Gospi u čast. Molite tri mjeseca. Nedjeljom pobožno slušajte svetu misu i, ako budete imali vjere, sigurno ćete se izliječiti.“
Tada je uzeo listić, napisao recept i rekao da ga odnese ljekarniku. Gostioničar izvan sebe od radosti, ljubio je don Boscove ruke u znak duboke zahvalnosti.
(Usp. Memorie Biografiche, V, 816)
