Sve religije govore o čovjekovu sudbinskom odnosu prema Bogu. U svima postoji i neka eshatologija, poimanje ljudskih života koji se na kraju vremena pridružuju Božjem vječnom životu, kao što rijeke teku do uvira u more ili ocean. Kršćanska eshatologija na kraju ljudske povijesti predstavlja Krista kralja svega stvorenog i suca svih ljudi, a Crkva ga slavi na kraju liturgijske godine. 

Što je vrijeme i kako ga ispuniti? Ljudi više ne postavljaju takva pitanja. Ponajviše zato što znaju da je vrijeme posljedica gibanja nebeskih tijela; kretanje zemlje u svemiru označava naše dane, mjesece, godine. Sve se to rutinski ponavlja u bezbroj ciklusa, a u nekom od njih nastaju i nestaju naši kratkotrajni životi. Pitanje koje posljednje nedjelje liturgijske godine postavljaju glasi: Kako se ljudi snalaze u vremenu i kako ga osmišljavaju? Čime ispunjavaju boravak na zemlji? Tko ili što ih na kraju očekuje, a što oni očekuju i čemu se nadaju?

U središtu Isusove prispodobe o mudrim i ludim djevicama nalazi se Zaručnik (Kraljevstvo Božje!). Važno je vrijeme njegova pojavka, ali i naše spremnosti i sposobnosti da jedne odlučujuće ponoći, možda nenadano, iz vremenitog života uspijemo ući u vječni život.

Blagdan Svih svetih ujedinjuje nas i svete kao ni jedan drugi dan u godini. Zajedno i istovremeno ispovijedamo „općinstvo svetih i život vječni“. Družeći se s njima, shvaćamo da ih trebamo, ne kao idole kojima bismo se divili zašto što su jaki ili lijepi, nego kao uzore koje treba nasljedovati radi kvalitete života i postizanja spasenja.

Isusov odgovor na pitanje koja je zapovijed najveća upućuje na dvije ljubavi: ljubiIsusov odgovor na pitanje koja je zapovijed najveća upućuje na dvije ljubavi: ljubiti Boga „svim srcem, svom dušom, svim umom“, cijelim bićem i bližnjega kao sebe samoga. 

Dok je Izrael bio u Babilonskom ropstvu, Izaija je prorokovao da će Bog podići perzijskog kralja Kira, svog „izabranika i miljenika“, poslužiti se njegovim poganskim autoritetom te svome narodu donijeti slobodu, vratiti ga u njegovu domovinu i započeti obnovu Jeruzalema. Jahve to može jer je apsolutni gospodar povijesti i suvereno upravlja svjetskim događajima.

Bog je s izabranim narodom smislio veliko sveopće zborovanje na Sionu, svečano okupljanje naroda i plemena svijeta s radosnim završetkom vremenitog života i početkom vječne sreće. Bog sanja uzvišenu avanturu s ljudima i želi ostvariti sretno i vječno zajedništvo. I njegov zemaljski je život zamislio je kao slavlje. 

Domaćin je želio imati vinograd. Izabrao sunčano mjesto, potrudio se, zasadio ga, uredio, ogradio, čak mu je ispjevao pjesmu o svojoj ljubavi i radosti kojom očekuje njegov prvi urod i bogatu berbu. Cijeli Stari zavjet govori o Božjoj ljubavi prema Izraelu, izabranom narodu i opjevanom vinogradu. 

Prispodobom o dvojici sinova koji su svoje da pretvorili u ne i svoj ne u da, Isus je pozvao svećeničke glavare, farizeje i narodne starješine na razmišljanje. Oni su se naime tužili na Boga koji spašava grešnike i predbacivali mu da to nije pravedno prema njima koji se trude i žive po Božjim zapovijedima. 

Samo Bog i čovjek mogu biti u istinskom i cjelovitom zajedništvu. U zajedništSamo Bog i čovjek mogu biti u istinskom i cjelovitom zajedništvu.  U zajedništvu bez Boga pojedinci nužno postaju Bogotražitelji, jer shvaćaju da je izgradnja vlastite egzistencije i njihova svijeta bez Boga nemoguća. To je stoga što Bog ima plan i nacrt kako bi ljudski život i naš svijet trebali izgledati. 

Ljudska je priroda grešna, a to znači da su manje ili veće međusobne povrede neizbježne i one kompliciraju i otežavaju naš suživot. Jedini lijek protiv te neizlječive slabosti je praštanje. Čovjek mora biti spreman na prštanje, ali pitanje je do koje mjere? Ima li praštanje granicu ili kako se pitao sv. Petar: do koliko puta trebamo jedni drugima oprostiti? 

Isusovo je propovijedanje u početku bilo praćeno iznimnim oduševljenjem: „Prorok velik usta među nama, Bog je pohodio narod svoj… Nitko ne može činiti znakove koje ti činiš… Govori kao onaj koji ima vlast… Tko je ovaj komu se vjetar i more pokoravaju? 

U naše vrijeme i u našem društvu mudrost nije na velikoj cijeni. Kad bi Bog suvremenom čovjeku, kao nekoć mladom kralju Salomonu, ponudio da izabere što mu je srcu najdraže, sumnjam da bi tražio „pronicavo srce“, posegnuo za mudrošću. Odabrao bi radije novac, materijalno bogatstvo, užitke, ljepotu, vječnu mladost ili druge radosti, ovozemaljske radosti. 

Pitanje odakle zlo u čovjeku i u svijetu postavljalo se ljudima svih vremena i svjetonazora. Odgovor su pokušali dati filozofi, teolozi, antropolozi i razne religije. Isus se također govoreći o Božjem kraljevstvu, uhvatio u koštac s ovim vrućim problemom. U prispodobi o sijaču, pšenici i kukolju on tvrdi da je Bog svijet stvorio mudro i da je bio dobar: „Vidje Bog da je dobro“, poručuje Knjiga Postanka. 

Isusove jednostavne, seoske usporedbe bile su na prvi pogled svima razumljive. Pa ipak, njihovo dublje značenje valja pomnije odslušati i potražiti objašnjenje. Ako je sijač Bog, sjeme njegova riječ, njiva svijet i ljudska srca, začuđuje tako mali uspjeh. Dvije trećine sjemena uzalud je bačeno. Zar i Božji trud može biti uzaludan? Zašto uporno sije s tako poraznim izgledima?