„Vi ste raspršili ovce moje, rastjerali ste ih, niste se brinuli za njih…“

„Kad vidje silan svijet sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa i stane poučavati…“

Riječ Božja opisuje poziv i poslanje proroka i apostola. Proroci su posebni ljudi; imaju specifičan poziv i poslanje. Poziv je izravno od Boga, a poslanje se odnosi na situaciju u svijetu u kojem trebaju božanski obaviti važnu zadaću spasenja. 

Riječ Božja razotkriva nevjeru u Izraelu (i Crkvi). Najčešće su to činili proroci koje je Bog slao „narodu odmetničkom“, buntovnom, neposlušnom i „okorjela srca“. Nevjera naroda očitovala se u odbijanju Božje riječi, povratku idolima, u savezima s poganskim narodima, u svođenu bogoslužja na puku formalnost, u nacionalističkim poimanjima Mesije i njegova poslanja, u odbijanju Božjih znakova i inicijativa te u progonu proroka sve do Krista koji će se prije svoje muke javno potužiti: „Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke… Koliko li puta htjedoh okupiti djecu tvoju, kao što kvočka okuplja piliće, i ne htjedoste“ (Mt 23,37).

Oluja na moru, tajanstvena i zbog destruktivne moći opasna prirodna pojava, u starom se svijetu doživljavala kao izvor neukrotiva zla. Plašila je ljude, jer su pred njom bili nemoćni. Bog koji suvereno vlada svijetom i oluji određuje granice unutar kojih će se „lomiti ponos njezina valovlja“. 

Isusova prispodoba o gorušičinu zrnu od samog početka smjera čudesnom rastu. Prispodobom je, vjerojatno, htio odgovoriti na brojna nagađanja o Mesiji i Božjem kraljevstvu. Farizeji su držali da molitvama, postom i pokorom mogu ubrzati dolazak Mesije i Kraljevstva Božjega. Zeloti su bili uvjereni da se to može nasilnim metodama, oružanom pobunom protiv rimske vlasti. Apokaliptici su se uzdali u umijeće svojih kabalističkih predviđanja.

Čovjek u sebi nosi negativne sile koje zrače zlo i grijeh, njima je zaržena njegova priroda. Izazvane izvanrednim okolnostima, one ponekad grubo provale protiveći se ljudima, a još više Bogu. Evanđelja pripovijedaju o izvanrednoj okolnosti u kojoj se našao Isus na početku svog javnog djelovanja. Njegovi su protivnici rekli da uz pomoć sotone čini čudesna djela.

Ova je svetkovina po mnogočemu posebna i znakovita. Kršćani je slave kao krunu svih drugih blagdana. Slični su planinarima koji s osvojena vrha, u panoramskom pogledu, promatraju pojedinosti s kojima su se tijekom uspinjanja izbliza susretali. S blagdanskog vrha ove svetkovine vidljivi su mnogi detalji velikih slavlja kao što otajstvo Utjelovljenja i otajstvo Otkupljenja. S vrha se vidi kako je, u svemu što je činio Isus za spasenje svijeta, na djelu bio Bog jedinstven u Božanstvu i Bog zajedništvo u trojstvu osoba: Oca, Sina i Duha Svetoga. 

Tajna današnje svetkovine je u završetku i novom početku. Završava vazmeno otajstvo Isusova otkupiteljskog djela i započinje vrijeme Crkve koju će sve do naših dana pratiti treća Božanska osoba, Duh Sveti. Mala jeruzalemska Crkva nakon Isusova uzašašća sličila je usidrenu brodu bez kapetana. 

Priča se da je ribama netko donio vijest o moru i da njihov život ovisi o tom moru. Ribe o moru nisu ništa znale, nikad ga nisu vidjele i nisu razumjele novost. Znale su međutim da postoji mudra riba koja bi mogla odgovoriti na neka njihova pitanja.

Ljudi su oduvijek željeli vidjeti Boga ili iskusiti njegovu blizinu. Iskustvo ih je uvjeravalo da je to nemoguće, jer Bog je nedokučiva Tajna i prebiva u nedostupnoj svjetlosti. Ima ih koji se u želji da susretnu Boga zadovolje promatranjem tragova koje je on ostavio u ljepotama prirode i stvorenog svijeta. 

„Ja sam trs vi loze.“ Ima nečeg oporučnog u ovoj Isusovoj usporedbi. Naime on odlazi iz ovoga svijeta, ali ta divna u njemu utjelovljena i djelotvorna Božja ljubav želi u isto vrijeme i ostati u svijetu. To je moguće samo tako da se pretoči u učenike. 

Pastir je slika iz tradicije nomadskih naroda kojima su stada ovaca bila svakodnevna životna stvarnost i s kojima su pastiri u egzistencijalnom odnosu. Ovce bez pastira ne bi opstale; apsurdna je slika pastira bez ovaca, a njihov život bio bi lišen svakog smisla.

Ljudi često u životu dožive iznenadne preokrete, lomove i razočaranja. Odjednom se upute neželjenim smjerom, uplaši, čak i izgube. Znaju se tužiti i na Boga da ih je ostavio ili da se s njima poigrava; da ih baci visoko u radosti i egzaltirane doživljaje, a onda pusti da padnu u ponore tuge, nesreće i razočaranja. Tužbalice obično završe pitanjem: zašto? na koji ne stiže nikakav odgovor. 

Među mladima ima i onih koji iskreno tragaju za Bogom. Željeli bi iskusiti njegovu blizinu. Mišljenja su da bio to bio odgovor na životna pitanja: Zašto čovjek živi? Od kuda dolazi? Kamo ide? Kršćani kažu da odgovor na ta pitanja Bog svijetu daje po Isusu od mrtvih uskrslome.

Uskrsna zvona prate svečani Aleluja koji odzvanja cijelom Crkvom s kraja na kraj svijeta. Uskrsnu Isus doista!