Ljudi često u životu dožive iznenadne preokrete, lomove i razočaranja. Odjednom se upute neželjenim smjerom, uplaši, čak i izgube. Znaju se tužiti i na Boga da ih je ostavio ili da se s njima poigrava; da ih baci visoko u radosti i egzaltirane doživljaje, a onda pusti da padnu u ponore tuge, nesreće i razočaranja. Tužbalice obično završe pitanjem: zašto? na koji ne stiže nikakav odgovor. Isusovi su učenici doživjeli upravo to iskustvo. Božja blizina u Isusu, oduševljavala ih je, dizala u nebeske visine divljenja, ali dani oko Velikoga petka donijeli su im toliko straha i razočaranja da nisu uspijevali doći k sebi. Na sve to im se raspeti i pokopani Učitelj počeo ukazivati i uvjeravati ih da je on živ. Jednostavno nisu mogli vjerovati. Isus je dobro razumio njihovu nevolju, zato ih je strpljivo i s ljubavlju susretao, jednog po jednog, uvjeravajući svakoga u istinu svoje pobjede nad smrću. Oni su na sve to gledali s nevjericom. Jednom su bili svi zajedno kad je Isus došao među njih, zaželio im mir i počeo ispitivati: zašto se boje? Zašto sumnjanju? Zašto ne vjeruju jedni drugima? Vjerojatno su mu objasnili kako im je teško vjerovati da on raspeti i pokopani živi. Tada im je pokazao probodene ruke, noge i bok. Oni su se još više čudili, no vjerovati nije bilo baš jednostavno. Isus im je tada tumačio Pisma koja su ga navijestila, predvidjela njegov tragični završetak, ali i slavno uskrsnuće te kako je on sve to morao proći da se sve ispuni. Ipak, sada je vrijeme da to shvate, prihvate i da u svijetu nastave njegovo djelo propovijedajući spasenje koje je Bog po njemu ostvario i koje će ponuditi svakom čovjeku i cijelom svijetu. Oni će tu istinu, kad se osobno u nju uvjere, riječima i još više životom propovijedati s kraja na kraj zemlje.

Isus je znao u kakvoj se situaciji nalaze njegovi učenici. Znao je da neće biti lako razbiti sumnje u njihovim prestrašenim i ojađenim srcima. Izabrao je stoga dobar put: susretima i blizinom vratiti im ozbiljno poljuljanu vjeru. Zato ih je uporno uvjeravao: „Pogledajte ruke moje i noge, ja sam! Opipajte me i vidite, jer duh tijela ni kostiju nema, kao što vidite da ja imam. Oni su se radovali ali, ni sumnja se nije lako predavala. Tada je uzeo komad pečene ribe i pojeo ga pred njihovim očima. Uvjeravao ih je na sve načine prosvjetljujući njihove pameti i prozivajući osjetila da ih i po njima dovode do vjere.

Poznato je da Božja blizina stvara vjeru u ljudima, a da nevjera nastupa kad je Bog dalek i stran. To vrijedi za naše zajedništvo. Ako danas ima vjernika koji odlaze u sekte i druge religije da tamo potraže spasenje, nije li to i zato što ne prepoznaju Božju blizinu u našem zajedništvu? Možda je Bog u našim župnim zajednicama postao premalo vidljiv i opipljiv? Nije li naše vjerničko svjedočanstvo odveć teoretsko? Kako živjeti vjeru da ona bude drugima vidljiva i prepoznatljiva?

Nije slučajno da na početku kršćanske vjere stoji otajstvo Utjelovljenja. Bog je postao čovjekom tj. uzeo ljudsko tijelo i zaživio kao Bog-s-nama, kao jedan od nas. Bio je to božanski dobar potez. Kršćani kažu da Bog za njih nije jednostavno Duh, životni princip koji lebdi nad svijetom kao na početku stvaranja. U Isusu je Bog postao vidljiv, opipljiv, dostupan iskustvu osjetila koja trebaju sudjelovati u spoznaji Boga i njegove blizine. Učenici su Isusa prepoznali tek kad su ga dotaknuli, dodirnuli rane, svojim ga rukama opipali i uvjerili se da ipak nije duh, da nemaju ukazanja, nego da vide i da su susreli Učitelja stvarnog i istinitog pobjednika smrti.

Zajedništvo s Kristom i danas treba imati prepoznatljive znakove, osobito župno zajedništvo u koje počesto zalazi Uskrsli. Župnik sa svojim najbližim suradnicima postaje animatorska jezgra vjerničkog života. Brojne skupine će vjeru i ljubav učiniti vidljivom. Karitas će dati svoj udio, pjevači će u skupinama biti svjetla i vidljiva strana Božje prisutnosti Najveće tajne vjere nisu za nas puka apstrakcija i teorija, već konkretna stvarnost. Isus sam se utjelovio u kruhu i vinu za sveto blagovanje, da bi nahranio vjeru i dao joj snagu svjedočenja. Bog je danas nama, u kruhu i vinu postao dostupan kao nekoć učenicima.