Današnjom nedjeljom započinje Veliki tjedan, vrijeme u kojem se solidariziramo s Isusom na njegovu križnom putu, s njegovom mukom i smrću, da bismo se, puni nade, pridružili blagdanu i njegova uskrsnuća. Isus je danas svečano ušao u Jeruzalem. Ljudi su bili radosni, oduševljeni; pratili su ga maslinovim granama i pozdravljali poklicima: „Hosana sinu Davidovu!“ 

Evanđelje započinje informacijom da je među onima koji su došli klanjati se na blagdan bilo nekoliko Grka. Htjeli su vidjeti Isusa, upoznati čovjeka o kojem se pričalo kao o velikom proroku. Isus im je sve bitno o sebi rekao u slici pšeničnog zrna. Uzeo je primjer iz svakodnevnog života da bi objasnio vazmeno otajstvo spasenja. 

Nikodem ugledni Židov, učen i pobožan pismoznanac te član Velikog vijeća bio je čovjek željan istine. Učitelj i prorok iz Nazareta o kojem se posvuda pričalo govorio je i činio istinu, pa je odlučio svakako s njime o svemu što ga muči, nasamo popričati. Noć sa svojom tišinom i skrivenošću bila je za to najprikladnije vrijeme. 

Poruka Božje riječi sliči na „Bogojavljenje“. Bog se naime svome narodu očitovao na doista originalan način. Kad su Židovi bili u egipatskom ropstvu, pojavio se Bog-Osloboditelj, prijateljski im se približio ponudivši slobodu, koja im je u tom povijesnom trenutku bila najdragocjenija. 

U svom prvom javnom nastupu Isus je slušateljima uputio zahtjev: „Obratite se i vjerujte evanđelju!“ Korizma je vrijeme obraćenja i utvrđivanja u vjeri. Kako se utvrditi u vjeri? Kako očuvati vjernost?

Guba je u Isusovo vrijeme bila prije svega, kazna za grijeh. Razarala je tijelo izvana, ali još je bolnija posljedica bila izopćenje iz zajednice naroda Božjega. Grešni i nečisti, gubavci bili su živi mrtvaci. 

Job je jedan od najvjernijih Židova u Bibliji. Vjerno je i besprijekorno služio Bogu, a Bog je dopustio da se na njega sruči najveće zlo koje čovjeka može snaći. Izgubio je sve imanje, djecu, prijatelje i još na kraju obolio od gube. S Jobovim patnjama ljudi i danas uspoređuju najtragičnije životne sudbine.

Isusa koji nam se predstavio u krštenju na Jordanu i čije Božansko sinovstvo je posvjedočio nebeski Otac, sv. Marko danas prikazuje u prvom radnom danu: propovijedao je kraljevstvo Božje u Kafarnaumu. Ljudi su bili zaneseni njegovim naukom, jer ih je učio kao onaj koji ima vlast. 

Evanđeoska poruka smjera objavi Božje ljubavi ljudima i brizi da ta ljubav bude konkretna, prihvatljiva i spasonosna. Izražena je u teološkoj poučnoj priči o Joni (1. čit.) i Isusovu navještaju Božjega kraljevstva sa zahtjevom da mu se povjeruje (evanđelje).

Evanđelje ne propisuje recepte, nema gotovih rješenja i spremnih odgovora. Ukazuje na uzak put i uči umijeće vjerovanja korak po korak.

S nedjeljom Isusova krštenja završava božićno vrijeme i počinje vrijeme kroz godinu. Liturgija ove nedjelje najavljuje Isusovo javno djelovanje, ujedno podsjeća vjernike da su krštenjem postali djeca Božja i primili poslanje svjedočiti svijetu veličinu i ljepotu Božjega kraljevstva.

Isusov ljubljeni učenik Ivan, opisao je Božić na originalan i sebi svojstven način. Nema djeteta Isusa, jaslica, pastira, anđela, zvijezde, kraljeva… Ivan u svom Prologu tvrdi: „Riječ je tijelom postala“, za njega je to bit božićnog događaja. Bog je darovao ljudima svoju Riječ i ona je postala čovjekom. Isus je razgovorljiva Božja riječ koja priopćuje koliko Bog ljubi svijet i najvrjednije u svijetu – čovjeka.

Idući ususret, otajstvu Božje prisutnosti među ljudima, utjelovljenju Sina Božjega, vjernici su stigli sasvim blizu cilju koji obasjava došašće, za koji dan će Božić. Pitanje je kakvog smo raspoloženja? S koliko vjere idemo ususret tom događaju. Ljude muči svjetska gospodarska kriza, boje se za radna mjesta kad ona stigne u naše krajeve. Boje se, siromaštva koje se sve više uvlači među male ljude. Boje se i gospodari svijeta, plaše ih klimatske promjene o kojima mediji neprestano bruje, a strahuju i od terorizma pred kojim je ostalo malo razloga za optimizam.

Pustinja je mjesto propitivanja čovjekova umijeća preživljavanja. Samo duhovno i tjelesno izdržljivi polažu ispit. Duhovne veličine doista dolaze iz pustinje, stvarnog krajolika i pustinje nutarnjih prostranstava duše u kojima se na život i smrt sukobljavaju najrazličitije kušnje da bi čovjek dozrio do pravih odluka. U pustinji se živi posvemašnja ovisnost o Bogu. 

Gospodin dolazi. Bog-Riječ kojoj su služili proroci, uzeo je tijelo, postao Bog-čovjek, i kao Isus iz Nazareta došao među ljude da im objavi svoju ljubav, a njihovo spasenje. Nakon smrti i uskrsnuća, uzašao je na nebo i obećao ponovno doći. Prvi Isusov dolazak kršćani slave, drugi očekuju.