Isusove jednostavne, seoske usporedbe bile su na prvi pogled svima razumljive. Pa ipak, njihovo dublje značenje valja pomnije odslušati i potražiti objašnjenje. Ako je sijač Bog, sjeme njegova riječ, njiva svijet i ljudska srca, začuđuje tako mali uspjeh. Dvije trećine sjemena uzalud je bačeno. Zar i Božji trud može biti uzaludan? Zašto uporno sije s tako poraznim izgledima? 

Evanđelja predstavljaju Isusa kao putujućeg proroka koji susreće mnoge i razne ljude. Propovijeda im o Bogu, dobrom Ocu koji s ljubavlju prati ljude i njihove sudbine kakve god one bile. Hodočasti u hram za velike blagdane, ali često moli i na osamljenim mjestima. 

Kad su Isusovi učenici od svoga Učitelja primili poslanje, postali su svjesni opasnosti kojima će biti izloženi, tim više što im je on sam rekao da ih šalje kao janjce među vukove. Pa koga to ne bi uplašilo? No, ima tu još jedna istina uzvišenije od ove. 

Ova nedjelja mogla bi biti nedjelja Božjih poslanika u žetvi Gospodnjoj. Mojsije je bio Božji poslanik Izraelu jer je narodu prenosio Božju volju, njegov Zakon i zapovijedi. Po Božjoj inicijativi izveo je narod iz Egipta, vodio ga kroz pustinju i doveo do Obećane zemlje. Narod je bio tvrdoglav, pa je Božji čovjek doživljavao mnoga razočaranja. To samo pokazuje da smo mi ljudi po sebi slabi, nestalni i grešni.

Bog je otajstvo naše vjere, izvor, smisao i konačni životni cilj. On nije samotnik u svemiru, nego, zajedništvo Oca i Sina u suživotu Božanske ljubavi - Duha Svetoga. Tako se ljudima postupno razotkrivao i još uvijek se objavljuje. 

Duhovi su temeljni i presudan događaj za Crkvu, njezin rođendan, bogatstvo novoga života, početak čudesne obnove, sveopći konačni savez Boga i ljudi. Bog je na Sinaju sklopio savez s dvanaest Izraelovih plemena, a u Jeruzalemu je taj savez obnovio s dvanaestoricom apostola, i stvorio Crkvu, novozavjetni Izrael.

Isusova omiljena tema bila je ljubav. Sve što je za života govorio i činio nosilo je pečat ljubavi prema Ocu i ljubavi prema ljudima. Kad se opraštao od svojih, ostavio im je oporuku koja glasi: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio.“ Isus je svoje ljubio na život i smrt. 

Suvremeni čovjek pun je uglavnom egzistencijalnih strahova. Iskustva su ih pokupila sa svih strana: strah ga je da će ostati bez posla, da neće moći otplatiti kredite, da će ostati bez stana, da ne će naći posao, strah od siromaštva, strah da će djeca poći krivim putem, strah od droge, od bolesti, da neće uspjeti u životu, da neće održati brak, strah od starosti i na kraju strah od neizbježne smrti s pitanjem postoji li uopće vječni život?

Pastir i stado omiljena je slika nomadskih naroda, osobito Izraelaca koji su i Boga doživljavali kao pastira što narod vodi kroz dramatična povijesna događanja i brani od neprijatelja. Oni su i svoje kraljeve doživljavali više kao pastire, nego kao nacionalne junake. 

Dvojica učenika na putu u Emaus proživljavali su duboku krizu vjere. Isusa kojega su s oduševljenjem slijedili pune tri godine kao Učitelja, Mesiju i zbog kojega su ostavili sve: roditelje, braću, sestre, dom, posao, osudili su crkveni i politički glavari; umro je između dvojice razbojnika. Doživjeli su strašno razočaranje. 

Svoja vazmena ukazanja učenicima, Isus je obično popratio kojim karakterističnim prepoznatljivim znakom: Ukazivanje na Pisama, poziv po imenu, lomljenje kruha, blagovanje, čudesni ulov. Tada bi im se otvorile oči duše, progledali bi, povjerovali i prepoznali Uskrslog Gospodina. 

Vijest o Isusovu uskrsnuću odzvanja ljudskom poviješću sve do naših dana. Riječ Božja koja je stvarala svijet i čovjeka, koja je govorila u prorocima, utjelovila se u Isusu, u njemu dragovoljno prihvatila smrt - ustala je od mrtvih. 

Izrael se stoljećima uzdao da će ga spasiti krvne žrtve koje su prinosili u hramu. Kad je ta nada iznevjerena, Bog je, prema planu spasenja, poslao svoga Sina Isusa, da ih žrtvom vlastita života otkupi. Tu istinu su naviještali starozavjetni proroci, a najvjernije prorok Izaija koji je u Sluzi Jahvinu, veoma detaljno opisao budućeg Spasitelja svijeta. 

Dinamika katehezâ za katekumene prve Crkve slijedila je temeljnu ideju: dovesti ih do vjere u Krista Spasitelja svijeta. On je voda koja gasi našu žeđ za srećom (susret sa Samarijankom), svjetlo koje raspršuje tamu naših zabluda (ozdravljenje slijepca od rođenja) i uskrsnuće kao ispunjenje naše želje za vječnim životom (Lazarovo oživljavanje). Najveće Isusovo čudo bilo je očitovanje života usred smrti.

Čovjekov život nezamisliv je bez svjetlosti. Njena suprotnost je tama, a ona naviješta blizinu smrti. Biblija tvrdi da je Stvoritelj uz asistenciju svjetlosti uređivao prvotni kaos uređujući svemir s namjerom da u njemu nastani život.