Voda je presudan, za čovjekov život i život svih drugih bića, čudesan Božji dar. Obilje vode simbolizira obilje vremenitog i vječnog života. Vodom zemlja postaje plodna da nahrani ljude i održi im zemaljski život. Voda je snaga, energija koja vrije iz nekog nepresušnog vrela i nezaustavno teče sve do naših stanova i umivaonika i tuševa da nas osvježi, opere uvjeravajući nas da bez nje nije moguće živjeti. Voda je simbol života.

Isus je poveo svoje učenike na goru Tabor gdje im je u jednom trenutku očitovao svoju bit, slavu Božju koju je kao ljubljeni Sin uživao prije utjelovljenja i koje se nije držao kao plijena, nego ju je napustio i, po Očevu naumu, došao među ljude da s njima podijeli dramu životne borbe, gorčinu smrti, da po tom istom naumu uskrsne od mrtvih i uzađe u onu istu slavu iz koje je došao. 

Isus je pred svoje slušatelje izašao s novim i revolucionarnim zahtjevima: „Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onome tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju“. 

U evanđelju čitamo Isusov nastavak Govora na gori, programa nove pravednosti u kojoj on želi vidjeti svoje učenike, kršćane. Govor utvrđuje neke strateške točke, putokaze da se učenici lakše snađu. Njegov je nauk produbljenje i usavršavanje svega što je Bog već objavio svome narodu. Zato kaže da nije došao dokinuti Zakon i Proroke, nego dopuniti. 

Božja riječ je ponekad tako jednostavna i razumljiva baš zato što se približila životu, svakodnevici, pa je lako prepoznajemo bilo da polazimo od života, bilo da je slijedimo kao Božju objavu, pa nas ona dovede u život. Svakako da vjerujemo kada se molimo i slavimo euharistiju, ali ako molitva i obredi ne utječu na naš svakodnevni život i ponašanje, onda je to sumnjiva vjera.

Prorok Izaija je ustvrdio da će Gospodin proslaviti obescijenjenu zemlju Zebulunovu i Naftalijevu, Galileju pogansku, područje oko Genezaretskog jezera. „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu…“ Ta čudesna svjetlost u tami proširila se Isusovim dolaskom među, ratovima i neimaštinom izmučene ljude. 

Kad je Ivan Krstitelj vido Isusa, svojim je učenicima rekao da je on „Jaganjac koji oduzima grijehe svijeta“. Pogodio je samo središte Isusove mesijanske osobnosti i poslanja. Svakom Židovu je bilo jasno što je Ivan rekao. Znali su da je riječ o jaganjcu koji su njihovi oci dok su bili u Egiptu, žrtvovali u večer uoči Izlaska iz ropstva u slobodu. 

Kad je postao svjestan da je njegovu životu povjerena posebna zadaća, Isus je napustio stolarsku radionicu i roditeljski dom te pošao u potragu za uzvišenijim poslanjem koje je u dubini duše slutio, ali mu ono još nije bilo konkretno objavljeno. Došao je tako k Ivanu.

Sveti Ivan evanđelist poziva nas da Betlehemsko Dijete u jaslicama promotrimo s udaljenosti od nekoliko dana, da bismo vidjeli više od ponuđene idile – teološku istinu utjelovljenja: Isusa, Božju riječ koja je postala čovjekom. 

Prorok Izaija se divi propovjednicima, glasonošama radosti, jer navješćuju ljudima mir. Pisac poslanice Hebrejima tvrdi da je Bog govorio najprije po prorocima, a kad se navršila punina vremena progovorio je u svome Sinu Isusu. Ivan tvrdi da je Bog bio od početka riječ i da je uz pomoć svoje svemoćne riječi stvarao svijet, a da je tu Riječ utjelovio u Isusu iz Nazareta.

Utjelovljenje je otajstvo Božje ljubavi koje se postupno objavljuje ljudima. Proroci izdaleka naslućuju i narodu u slikama poručuju da je na pomolu prodor toga misterija u ljudsku povijest i da će biti važan događaj, milosno vrijeme, Božji dolazak među ljude, utjelovljenje Sina Božjega u naš svijet. Taj misterij najavljuju dvije slike Božje riječi: prorokov navještaj kralju Ahazu i anđelovo priopćenje Josipu, Marijinu zaručniku.

Ivan Krstitelj je bio strogi, isposnički i radikalni propovjednik. Usudio se kritizirati kralja pa je dospio u tamnicu. Zanimajući se za Isusa i njegovo djelo, ostao je pomalo razočaran. Isus se nije uklapao u njegovu sliku o Mesiji.

Kakvog smisla ima slaviti svetkovinu Krista Kralja u svijetu koji sa svih strana okužuju demokracije, čije se države proglašavaju republikama. Nije li to anakronizam i slavlje kojemu je teško opravdati značenje? Odgovor na ta pitanja dao je sam Isus u Pilatovoj sudnici kad je ustvrdio da jest kralj i pojasnio da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. 

Prastara izreka da Bog dobre ljude nagrađuje, a zlikovce kažnjava u nekim je razdobljima biblijske povijesti bila teško prepoznatljiva. Što više, događalo se da su bogati, bahati, zli, svi koji su rušili religiozne vrijednosti, oduševljavali se više za poganstvo nego za vjeru u Boga Jahvu koji ih je spašavao, dobro prolazili, a siromasi s ovoga svijeta odlazili bez prave nagrade. 

Ljudi se iz svoje sadašnjosti, osobito one problematične, često raspituju o budućnosti. Iz sadašnjosti planiraju budućnost tako da se „bolje sutra“ priprema iz zabrinutog i odgovornog danas. S druge strane, od onoga što očekujem sutra, uvelike je ovisna zauzetost moga danas koja dobiva motivacije, nadahnuća i snagu da sada nešto poduzmem.