Što ima Isusova priča s mojim životom? Ne mogu se prepoznati niti u purpur odjevenom bogatašu niti u čirevima prekrivenom Lazaru. Svejedno, ne mogu ostati puki promatrač ove životne drame u evanđelju kao kad gledam film na televiziji. 

Svijet obično dijelimo na siromašne i bogate. Zbog toga se neprestano vodi klasna borba na osjetljivu području raspodjele materijalnih dobara. Bogati tlače siromahe koji od vremena do vremena odgovore žestokom revolucijom i za kratko i na jednom dijelu svijeta eliminiraju nepravedni sustav, pa opet sve po starom.

Povratak odbjeglog, lakoumnog, ali i raskajanog sina u zagrljaj očeve neizmjerne čak teško shvatljive ljubavi, dragocjena je evanđeoska priča koju neki uvrštavaju u sam vrh svjetske književnosti. Isus pripovijeda ljudima o Bogu kojega oni u praksi sve više zaboravljaju i kojemu se vraćaju kad ih na to natjera materijalna ili duhovna bijeda. 

Neka zvanja još uvijek polažu kvalifikacijske ispite prije preuzimanja stalnog radnog mjesta. Postoje ispiti za upise u više škole i fakultete. Sudionici na olimpijskim igrama moraju pobijediti određen broj utakmica, nacionalne reprezentacije igraju kvalifikacije za odlazak na svjetsko prvenstvo… A tko sve i na koji način može postati Isusov učenik, kršćanin? 

Kako zapravo stojimo sa spasenjem? Spašavaju li se svi ili samo neki, rijetki? Ako Bog spašava jednako poštene i nepoštene, pravedne i grešne, čemu se truditi oko poštenja? Zašto misionarimo? Zašto se zalažemo da umirući prime sakrament pomazanja, ako će ih Gospodin spasiti i bez toga?

Isus iz današnjeg evanđelja iznenađuje jakim izjavama: "Oganj dođoh baciti na zemlju... Krstom mi se krstiti i kakve li muke za mene dok se to ne izvrši... Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdijeljenje." 

Marija na nebo uznesena, proslava je jednog od najuspjelijih ljudskih života. Ona se svojim ljudskim i zemaljskom životom, dušom i tijelom, svečano pridružila vazmenom otajstvu svoga sina Isusa, uskrsloga Gospodina. Bog joj je doista učinio velike stvari, nju će od sada svi naraštaji zvati blaženom. 

„Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo… Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara…“ To je misao vodilja liturgije oslonjena u cijelosti na vjeru i Božju riječ. 

Ima li život smisla? Što je smisao života? Kako osmišljeno živjeti? Pitanja su koja čovjeka muče tisućljećima. Propovjednik se pita: „Što ima čovjek od sve brige srca svoga i truda kojim se trudio pod suncem?“ 

Molitva je iskreni, ljudski, verbalan i životan odnos s Bogom. U molitvi čovjek stane pred Boga cijelom svojom osobnošću odgovaran, ozbiljan, u stavu povjerenja, takva molitva ne otuđuje. Ponizan je, jer je to istina o njemu, povjerava vlastitu intimu Bogu, izražava svoje potrebe, zauzima se za potrebe drugih, svjestan činjenice da u tom dijalogu Bog treba biti Bog čiju volju je spreman vršiti bez obzir na vlastita očekivanja.