Ivan je odrastao i postao svećenik, a u njegovu je sjećanju duboko ostao urezan san iz devete godine koji se počeo ostvarivati u njegovom svećeničkom životu. Na ulicama grada Torina susretao je brojnu napuštenu i siromašnu djecu i mlade. Dječaci su bili iskorištavani za teške i nedovoljno plaćene poslove te su bili prisiljeni prosjačiti. Mnogi su od njih bili životno ugroženi, no don Bosco je bio svjestan kako su u najvećoj opasnosti bile njihove duše. U don Boscovu srcu rasla je odlučnost i gorljivost da djeluje na živote tih mladih. Imao je revolucionarnu ideju – okupiti dječake u oratoriju, dati im hranu, mogućnosti da uče, da se igraju i budu radosni, da se osjećaju sigurno i voljeno. Činio je ljudskim očima nemoguće stvari kako bi nahranio tijela i duše gladnih dječaka. S dječacima je provodio vrijeme u igri, učenju i u redovitom radu kroz koji su stjecali radne vještine i temelje odgovornosti. Uza sve to bio je i njihov prijatelj, brat i otac. Prema njima se odnosio s blagošću i ljubavlju. Bio je učitelj mladih koji je bio ispred svoga vremena, ispred tada priznatih odgojnih metoda koje su podrazumijevale kaznu. Vjerovao je da povjerenje i opomena u ljubavi odgaja savjest dječaka te da će takvim pristupom postići da prestanu griješiti. Postavio je temelje preventivnog odgojnog sustava. Don Bosca je dolazak svakog novog dječaka u oratorij činio neizmjerno sretnim. Iako bi to značilo još jedna gladna usta u teškim vremenima i oskudici, značilo je i još jednu dušu bliže Gospodinu. Neumorno je radio za spas njihovih duša, usmjeravajući ih na redovitu sv. ispovijed, Euharistiju i pobožnost prema Mariji.