Nije ti na pameti što je Božje

(Jr 20, 7-9; Rim 12, 1-2; Mt 16, 21-27)

Vjera je tijesno povezana s patnjom. Jeremija naviješta Božju riječ i tako postaje veliki stradalnik, Pavao traži da vjernici prikažu svoja tijela za žrtvu svetu, Isus kori Petra što odbija trpljenje, a od učenika zahtijeva da uzmu svoj križ te idu za njim.

Jeremija kaže da ga je Gospodin zaveo. Zavođenje je čudna riječ. Neko može biti zaveden nečijom ljepotom, nečim privlačnim, što fascinira, osvaja, on se gotovo zaljubi i krene ne razmišljajući, slijedi osjećaje koji čovjeka odvedu do ludosti. Biblija kaže da Bog čovjeka može osvojiti. Bog Zaručnik odvest će Izraela, Zaručnicu, u pustinju „da progovori njezinu srcu." (Hoš 2, 16), a sličnih misli nalazimo i u Pjesmi nad pjesmama. Sveti Pavao se osjeća „lud poradi Krista" (1 Kor 4, 10). Bio je strašno zaljubljen, pa je išao za njim do ludosti.

Suvremeni čovjek ne želi biti zaveden, premda je malo stvarno slobodnih! On Boga želi razumjeti, shvatiti, da bi mu povjerovao. Vjernik je međutim pozvan prvenstveno na ljubav: „Ljubi Gospodina Boga svoga..." Samo ni ljubiti ne možemo bez Boga. Bog naime zahvati čovjekovu dušu i um svojom ljubavlju te on gori, (kao zaljubljeni). Takva ljubav donosi patnju, zato što ne može, a da nešto ne poduzme za onoga koga ljubi svim srcem, svom dušom bilo da ljubi Boga ili čovjeka. Izlažući se velikom riziku čovjek pati, patnja postane preteška, škodi zdravlju, boli tijelo, boli duša. Ode se tako daleko da čovjek mora vikati i njegov vapaj postaje molitva. Prorok Jeremija živio je tu istinu. Bog ga je zahvatio ljubavlju (zaveo) tako jako da je sve ostavio i posvetio se njegovoj riječi. To mu je s vremenom donijelo nevolje na kraljevu dvoru u politici: poniženja, ruganja, zatvori, torture. Odlučio je da neće više govoriti Božje riječi, da će napustiti službu, ali mu je bilo još gore, peklo ga u duši, morao se vratiti svom poslanju. Nema te patnje koja čovjeka može odvojiti od ljubavi Božje. Ona je jača od svih nevolja, tjeskoba, od progonstva, gladi, pogibelji, mača. Ako tijelo pati sv. Pavao poručuje da to treba prikazati kao žrtvu svetu, Bogu milu. Isus je svoju bol u Getsemaniju povjerio Ocu, jer bez kaleža boli nije išlo. Na križu je njegova molitva postala krik: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?" Oni koji Boga ljube trpe, mogu se tužiti, pitati, vikati, boriti se s Bogom. Sve im je dopušteno osim odbaciti ljubav. Jeremiji nije uspjelo odustati. To je ono „zavodljivo" u Božjoj ljubavi što vjeru čini čvrstom i postojanom kao stijena, kao nepomična hrid. Ne čini vjeru jakom naše umovanje, učenje i razumijevanje Boga, nego ljubav. U vjeri srce ide ispred pameti, ljubav ispred znanja. Bogu je bliži tko više ljubi od onoga koji više zna. Kad čovjek strasno Boga ljubi, njegova ljubav ruši prepreke na putu. Isto je kad Bog čovjeka ljubi: njegovoj ljubavi ne može ništa stati na put. Sve da i u smrt dođe, baš tu će ga ljubav najviše uzdići i proslaviti, kako nam svjedoči Isusova smrt i slavno uskrsnuće.

Isusove teške riječi Petru: „Nosi se od mene, Sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje!" djeluju preradikalno, ako ih doživljavamo iz ljudske, uglavnom mlake, ljubavi. Ali kad bi Petar znao kako žarko Otac ljubi svoga Sina i kakva je Isusova ljubav prema Ocu, ne bi mu palo na pamet da ga odvraća od križa. Petar naime ne zna za Očev plan spasenja i da je Isus za njega strasno zauzet, ne zna da je taj plan postao Isusovo poslanje, smisao utjelovljenja, propovijedanja i svega što mu je bilo proći dok plan ne ostvari. Petar ne zna ni što Isusa očekuje nakon što izvrši Božju volju. On samo ljudskim očima, vidi križ i pun straha bježi: „Bože sačuvaj, Gospodine!". On ne poznaje ljubav Božju, nije ga zahvatila, nije poučen, a samo ona bi ga mogla osloboditi straha. Nema te ljudske pameti koja bi u čovjeku pobudila želju za križem, bila bi nečovječna! Želju za križem ne može motivirati ništa ljudsko i zemaljsko jer zakon naše prirode ne dopušta trpljenje; nema ga čime opravdati. Samo Božja mudrost ga može osmisliti; ima uzvišenu motivaciju, nagradu: Božje kraljevstvo, Uskrsnuće, život vječni. U svjetlu te mudrosti jasno se vidi istina da onaj koji želi spasiti život, ostaje sam, može postati musliman ili hidus, imat će svoj mir, nirvanu. No tko misli na Isusa i ljubi ga više nego vlastiti život, taj ide bolnim, ali pravim putem, putem spasenja.