Sveti Ivan evanđelist poziva nas da Betlehemsko Dijete u jaslicama promotrimo s udaljenosti od nekoliko dana, da bismo vidjeli više od ponuđene idile – teološku istinu utjelovljenja: Isusa, Božju riječ koja je postala čovjekom. U naš svijet, u ljudske živote, došao je sam Bog kao Riječ koja je postala čovjekom, Isusom iz Nazareta, da bi se Bog-Ljubav komunicirao svijetu. Bog se investirao u svijet, darovao se ljudima. Isus je izravna objava Boga ljudima, lice Božje. Boga nije moguće vidjeti, zato je Isus postao slika nevidljivoga Boga: „Tko vidi mene vidi i Oca“, reći će kasnije svom učeniku Filipu. Tko promatra Isusa, Bogočovjeka, vidi odsjev Božjega lica. U tom Isusu Bog je osobno i konkretno, ljudskim jezikom, progovorio svijetu, založio sebe da bi čovjek, mogao dati odgovor Bogu i svojom vjerom založiti sebe cijeloga, sveukupnu svoju egzistenciju te s povjerenjem krenuti ususret Bogu. Bog nam se, dakle, izrekao u Riječi, ne da nam nešto dadne do znanja, nego da nas pozove na dijalog. Naša vjera je odgovor na Božji govor i naš razgovor s Bogom. Kao što se Bog izriče u svojoj riječi, tako čini i vjernik: daje Bogu svoju riječ, sebe, nekako kao što ju daju muž i žena jedno dugome na vjenčanju: zalažu sebe za cijeli život, riječ je svjedok vjernosti u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, da će se ljubiti i poštovati sve dane svoga života. Svatko od njih osobno stoji iza svoje riječi. Kad imam nečiju riječ, to je isto kao da imam onoga koji mi je dao svoju riječ. Prisjetimo se riječi rimskog satnika „Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod moj krov nego samo reci riječ i ozdravit će moj sluga! Mi danas nemamo Isusa u tijelu, ali on je svejedno prisutan. Kakvim to čudom? Po riječi koju slušamo, čitamo i kojom hranimo i jačamo svoju vjeru. Evanđelje je produženje Isusove prisutnosti u prostoru i vremenu; ostvarenje Isusova obećanja: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“. Bog se, dakle, meni daruje po svojoj riječi dok ju slušam, ta riječ ima moć donijeti mi vjeru, učiniti me vjernikom. Jedino tako se zapravo postaje vjernikom. Mi mislimo da je učenje put kojim ljudi dolaze do vjere, pa se trudimo i usavršavamo vjeronaučne sadržaje, metode i druga umijeća poučavanja, što samo po sebi nije krivo. Životna nas praksa, ipak, uvjerava da je čovjek slobodan i na ono što čuje, može i ne odgovoriti, koliko god se svećenici, vjeroučitelji i roditelji tome čudili. Uostalom, vjernik se ne postaje jednom zauvijek. Vjera raste zajedno s čovjekovim odrastanjem i prilagođuje se njegovu cjelovitom dozrijevanju. Vjera prvopričesnika nije isto što i vjera krizmanika, vjera krizmanika također raste i mijenja se s novim spoznajama, iskustvima, sakramentalnim životom, molitvom. Kad dopustimo i poštujemo slobodu, kad ne vršimo pritisak na druge, oni ne će vjerovati iz običaja, još manje iz straha, nego zbog Božjeg dara i autentičnog svjedočanstva pojedinaca u zajednici vjernika i iz povjerenja koje vlada u toj zajednici. Takva iskustva stvaraju blagotvorno ozračje, plodno tlo na kojem je posijana riječ Božja našla poslušnog slušatelja, u njemu se ukorijenila ili utjelovila, proklijala, rasla, radosno zaživjela i donosila plodove vjere u djelotvornoj ljubavi.

Božja riječ je među nama danas i ovdje, svakomu dostupna. Pitanje je koliko smo svjesni te prisutnosti. Sveti Ivan Krstitelj bi nam rekao: „Među vama stoji onaj koga vi ne poznajete“, onaj koji je rekao da će ostati s nama do svršetka svijeta, onaj kojega slušamo kad se naviješta Evanđelje, onaj kojega slavimo u euharistiji u kojoj se po drugi put utjelovljuje da bi postao ne sam Bog-s-nama, nego i Bog-u-nama te da Boga, po Duhu Svetomu, možemo zvati „Abba, Oče!“. Po istom Duhu po kojem se Božja riječ utjelovila u krilu Djevice Marije i postala čovjekom, Isus je sada sišao u prilike kruha i vina da bi se, po svetom blagovanju, Bog sjedinio s čovjekom i čovjek s Bogom, a što je predokus konačnog i definitivnog sjedinjenja u vječnosti. To i jest bio cilj Božje namisli slavljen u Božiću: doći svakom čovjeku, u svakome se utjeloviti, živjeti ljudski život i reći: „Ne boj se, ja te razumijem, nisi sam. Što god da ti se dogodi, pa i ono najgore, ipak će dobro će završiti. Tvoj je život u mojim očima vrijedan, ti si mi dragocjen, ti si sin moj ljubljeni, isto onako kao što to bio Isus.“