Bog je s izabranim narodom smislio veliko sveopće zborovanje na Sionu, svečano okupljanje naroda i plemena svijeta s radosnim završetkom vremenitog života i početkom vječne sreće. Bog sanja uzvišenu avanturu s ljudima i želi ostvariti sretno i vječno zajedništvo. I njegov zemaljski je život zamislio je kao slavlje. Prorok Izaija opisuje kako su ljudi prvotno pozdravili tu Božju namisao: „Gle, ovo je Bog naš… Gospodin u koga se uzdasmo, on nas je spasio, kličimo i veselimo se spasenju njegovu!“ Međutim kad je krenuo u ostvarenje svoga plana, Bog je naišao, na tvrdoću srca, neposluh, na čovjekovu slobodu koja može odbiti Stvoriteljev plan. To mu se dogodilo s Izraelom koji je bojkotirao Jahvin plan spasenja. Vidjevši to, Bog je u plan uključio novu mogućnost spasenja po Isusu, svome Sinu. Isus je također naišao na tvrdokornost i protivljenje i to među religioznim i političkim vođama naroda. Izrazio je to u prispodobi o svadbenoj gozbi na koju je pozvao najprije svoj izabrani narod. Ljudi su bili ravnodušni što je Bogu bilo čudno. Zar je moguće da će odbiti tako veliku čast kao što je poziv na svadbenu gozbu kraljeva sina? Kako mogu dati prednost svojim poslovima na njivi, unosnoj trgovini ili ostati kod siromašnih stolova? Ali slobodni su i mogu. Kralj ipak nije odustao, s još više ljubavi poslao je glasnike s porukom: „Sve je pripravljeno, dođite na svadbu!“ Ponovno je doživio pravi fijasko. Uzvanici su kraljeve glasnike maltretirali neke i ubili. Kralj ih je kaznio i uputio druge glasnike zapovjedivši da pozovu sve ljude koje nađu na putovima i raskršćima. Priča hoće reći da Božju ljubav ne može zaustaviti ljudska ravnodušnost i zloba. Kraljevstvo Božje krenulo je u svijet i ništa ga više neće zaustaviti. Svadbena gozba će se održati unatoč ljudskoj nezainteresiranosti, uostalom svi ćemo jednom stati pred Boga kao suca naših života. Kad se, dakle kraljeva dvorana napunila, kad su svi odahnuli misleći da je problem riješen, došao je kralj i susreo se sa svojim gostima. Naišao je na jednoga koji nije bio prikladno odjeven; čovjek je ušao ne razmišljajući o posljedicama, uostalom, s puta su ga doveli na gozbu. Pa ipak bio je udaljen sa slavlja. Bog poziva sve dobre i zle, siromašne i bogate, crne i bijele, ali je svaki uzvanik osobno odgovoran za svoje spasenje. On treba život oblikovati po ljubavi onoga koji ga je pozvao. Svadbeno ruho je čista savjest, slobodno srce, ljubav prema Bogu i bližnjima, unutarnje duhovno raspoloženje koje znači da mi je Bogu u životu na prvom mjestu, da mi je poziv na njegovu gozbu važan, svet i da sam sve drugo podredio sudjelovanju na njoj. Na ulazu ću rado odložiti svoje staro odijelo i odjenuti novo svadbeno. Tko dođe na gozbu a ne želi mijenjati život, nije gozbe dostojan. Uzvanici su zahvalni Bogu za dar vjere, oni se međusobno ljube njegovom ljubavlju, čine dobro svima, milosrdni su, praštaju i osobito ponosni što mogu sudjelovati u gozbi spasenja. Radosni su i puni životnog optimizma.
Danas je sekularizacija proširila mišljenje da suvremeni čovjek treba preuzeti svu odgovornost za zemaljski život i povijesne događaje. Drugim riječima, urediti svijet po svome i živjeti kao da Bog ne postoji. To je ta nezainteresiranost i ravnodušnost uzvanika. Ljudi su sebi stvorili idole, obožavaju: novac, vlast, uspjeh, užitak, slobodu u koje se Bogu ne daju miješati, jednostavno žele da im Bog ne uznemiruje savjest. Problemi nastanu jedino kad se ta božanstva uruše: novac donese ekonomsku krizu, karijera i uspjeh uvedu čovjeka u životni besmisao, tehnika i znanost u ekološke probleme, vlast izazove pobune, ratove i krvoprolića. Naša je civilizacija skupila blaga više nego i jedna druga, pa ipak tako daleko smo od zadovoljstva i prave radosti. Nikad nismo više imali i nikada nismo osjećali veću oskudicu. U našem nezadovoljstvu je više slijepe potrebe za luksuzom nego stvarne neimaštine. Nakon svega što iskusi, i modernog će čovjeka zahvatiti nostalgija za pravim Bogom. Crkva to zna i zato neumorno propovijeda, a u zadnje vrijeme sve više inzistira na svjedočenju vjere životom. Takvi kršćani su doista sol zemlje, svjetlo svijeta, kvasac koji prožima društvo da bude tijesto s okusom kruha za duhovnu glad svijeta.
