Gospodin dolazi. Bog-Riječ kojoj su služili proroci, uzeo je tijelo, postao Bog-čovjek, i kao Isus iz Nazareta došao među ljude da im objavi svoju ljubav, a njihovo spasenje. Nakon smrti i uskrsnuća, uzašao je na nebo i obećao ponovno doći. Prvi Isusov dolazak kršćani slave, drugi očekuju. Njihov život se odvija u vremenu između dva Božja pojavka, onoga u tijelu i onoga u slavi. Njihov je život neprestano došašće, advent tj. priprava za Susret. Tu pripravu vjernici različito obavljaju. Jedni naglašavaju bdijenje i odlaze na zornice, drugi askezu i poste, treći jačaju duhovni život, kroteći poroke, četvrti, sve brojniji, jure po trgovinama, kupuju darove, kite borove. „I to se mora!“, kažu zaboravljajući da raskošni izvanjski sjaj i nutarnja praznina obično idu zajedno. Baš je dobro što ljudi iz globalizacije forsiraju lik starca u crvenoj kapi; Što manje božićnoga u komercijalizaciji najljepšeg kršćanskog blagdana!
Kršćani u suvremenom društvu imaju posebnu ulogu: u novopoganskim susjedima probuditi osjećaj Božje blizine i Božiću vratiti, potrošačkom groznicom zasjenjeni smisao. To je moguće slijedeći proroka Izaiju koji beznadnom narodu u babilonskom sužanjstvu naviješta radost da ih Bog nije zaboravio, da im prašta grijehe, da će sam doći i vratiti ih u domovinu te s njima raskajanima i skrušenima ponovno sklopi savez vjernosti. To isto, u drugom kontekstu, naviješta sv. Ivan Krstitelj. On isposničkim životom, snažnim glasom i nadasve vjerodostojno naviješta narodu Boga koji dolazi živjeti s ljudima. Oni mu trebaju pripraviti put u svojim dušama. Velik je to zahtjev, jer traži vjeru, novo srce, napuštanje grešnih navika, promjenu života i što je najvažnije, usvajanje revolucionarno novih predodžbi o Bogu. Ivan najavljuje radikalnu promjenu u načinu vjerovanja, promjenu koju će provesti samo ponizni, s Bogom pomireni ljudi. Riječ je zapravo o novom iskustvu Boga. Nije on više daleki i nedostupni, strašni i gromoglasni, već Bog koji je odlučio sniziti se do zemlje, pomiješati se s ljudima, živjeti kao jedan od njih, njima u svemu jednak, osim u grijehu. Bez unutarnjeg obraćenja ljudi takvoga Boga neće prepoznati, ni prihvatiti. Bog je, naime, prije prvog božića bio ljudima predalek. Premda je tražio ljubav i premda su mu ljudi željeli iskazati ljubav, jer svi koji se ljube blizinom ostvaruju ljubav, ipak udaljenost među njima bila je velika zapreka da ostvare zajedništvo ljubavi. Poznato je da oni koji se vole pate ako nisu zajedno, pa uporno traže način kako da ostvare zajedništvo, tako je i Bog želio biti bliži i vidljiviji svom narodu, htio je sjesti s njima za stol, razgovarati, biti blizu, jednostavno nastaniti se među svojim miljenicima. Vjerojatno je stoga odlučio uzeti tijelo, imati majku i roditi se kao jedan od ljudi. Konačno je tu želju i ostvario, no kao da je došao preblizu, uvukao im se pod kožu i postao zahtjevan, tako zahtjevan da su morali mijenjati ustaljene predodžbe o Bogu i sam život. Utjelovljeni je Bog, zbog prevelike blizine, nekima postao čak neprihvatljiv. Morali su priznati: „nismo ga takvim zamišljali!“. Ta neprepoznatljivost Bogu se događala od samog ulaska u svijet. Kad se trebao roditi, ljudi ga nisu primili u svoju sredinu, pa se rodio u betlehemskoj štalici. Zaredali su i drugi nesporazumi. Herod je njegovo rođenje dočekao na smrt uplašen, pa je na Novorođenče poslao vojsku. Ni kao odrastao ništa bolje nije prolazio. Nazivali su ga pogrdnim imenima, klevetali, hvatali u riječi, mrzili i prozvali bogohulnikom, osudili na smrt. I učenicima je bio nerazumljiv. Njima koji su se s njime družili pune tri godine, koji su jedva čekali da tolike božanske moći koje im je pokazao, stavi u službu politike i političkog oslobođenja svoga naroda od Rimljana, mrak je pao na oči kad je on sva ta očekivanja proglasio pogrešnima. Ti isti učenici dobro su znali da je njihov Učitelj jači od svih bolesti, neprijatelja i zala, čak i od same smrti, da je nepobjedivi pobjednik, zato im je bilo nezamislivo da će završiti kao bespomoćni patnik i sramotno razapeti prijestupnik. Svi su morali mijenjati predodžbe o Mesiji ili posumnjati u onoga koga je Bog poslao, čak odbaciti. Isusu jedino vjera, pripravlja put i omogućuje susret. Tu vjeru tražio je Ivan Krstitelj. Nevjera ga je prezirala od samog početka i danas ga prezire i odbacuje.
