Bog u središtu Isusova i našega života
(Iz 40, 1-5.9-11; Tit 2, 11-14; 3, 4-7; Lk 3, 15-16.21-22)
Blagdanom Isusova krštenja završava Božićno, a započinje vrijeme kroz godinu. Krštenjem u rijeci Jordanu Isus započinje svoje javno djelovanje. Taj događaj je višestruko znakovit. Isus silazi u Jordan da primi krštenje, ispravno bi bilo reći „obred uranjanja“, koji je narod primao kao znak oproštenja grijeha i znak osobnog obraćenja. To uranjanje bilo je blijeda slika Isusova krštenja Duhom kojim će novozavjetni vjernici biti „uronjeni“ u Isusovo vazmeno otajstvo muke, smrti i uskrsnuća, a time i u samu Božju ljubav koja spašava.
Ivanovo krštenje Isusu nije bilo potrebno, jer kao Sin Božji, nije imao ni istočnoga ni osobnih grijeha; bio je bezgrešan, no pridružuje se povorci pokornika da bi izrazio Božju solidarnost sa ljudima kojima je utjelovljenjem postao sličan u svemu osim u grijehu. Ljude će nazvati prijateljima, učenicima prati noge i svima, s puno ljubavi, pokazivati put u Život. Postoji još jedan razlog zbog kojega je Isus pristupio obredu krštenja u Jordanu: u tom će se činu očitovati temeljna istina o njemu i njegovu poslanju.
Božji glas s neba posvjedočit će da je on Sin Božji i da nebeski Otac stoji iza svega što će Isus u sili Duha Svetoga naučavati i činiti. Krštenje je, dakle, izvanjski obred s jakom porukom kojom nebo odgovara na pitanje: Tko je zapravo Isus? Čitanja su natopljena tim dragocjenim sadržajem koji će, zbog svoje važnosti za život onih koji u Krista povjeruju, biti više od puke informacije.
Izaija je opisao lik i život Mesije kojega je narod stoljećima očekivao kao spasitelja. Tajanstveni blagi lik je „Sluga Jahvin“, a njegova životna sudbina je na izvan tragična, ali u biti jedinstveno djelo spasenja za sve ljude. Bog mu je kao izabraniku i svom miljeniku namijenio važnu zadaću: izbavljenje Izraela. Mnogi će mu se protiviti, bit će proganjan, optužen, odbačen, među razbojnike ubrojen, no Bog mu je obećao pomoć i zaštitu. Ispunio ga je mudrošću, čudesnom snagom, milošću i svojom ljubavlju, tako da će usprkos svemu uspjeti: donijet će Izraelu i svim drugim narodima željeno spasenje.
Sluga Jahvin će biti izvanredan čovjek: blag i, za razliku od proroka koji su naviještali Božju srdžbu i propast, on će slabe krijepiti, bolesne liječiti, grešnicima praštati. Umjesto strašne grmljavine na Sinaju i zapovijedi na kamenim pločama, on će na Gori blaženstava blago naviještati Radosnu vijest i novi zakon ljubavi upisivati u ljudska srca. Slijepima će otvarati oči, oslobađati utamničene, služit će najpotrebnijima.
U Božjoj će sili zasjati narodima i pogane privoditi novom vječnom savezu s Bogom da bi našli pomirenje i postigli vječno spasenje. Isus iz Nazareta bit će teološko, blagoslovljeno mjesto susreta neba i zemlje, Boga i ljudi vremenitoga i vječnoga. U njemu će za nadolazeće generacije daleki Bog postati blizak, među ljudima ušatoreni Bog. Sve što je Bog ikada želio reći ljudima i sve što su ljudi ikada željeli Boga pitati, od sada će se moći razgovijetno pročitati u Isusu Kristu. Uostalom nije li to Bog sam izjavio na Jordanu: „Ovo je Sin moj ljubljeni, njega slušajte, u njemu mi je sva milina!“
Htio je vjerojatno reći: stojim iza svake njegove riječi i njegova djela. Među nama je prisna blizina tako snažna da se ja sam u njemu darujem vama ljudima. Isus će sa svoje strane doživjeti nešto slično: on će se sav staviti u službu svome nebeskom Ocu. Povlačit će se često u intimni razgovor s njime i po cijele noći usrdno moliti. Na kraju će reći da je njegova hrana vršiti volju onoga koji ga je poslao.
Zadnje njegove riječi bit će: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.“ Kad su učenici promatrali trenutke Isusova intimnog povjeravanja Ocu, bili su toliko oduševljeni da su i sami htjeli doživjeti takvo iskustvo: „Gospodine, nauči i nas moliti“, a on ih je učio da mole: „Oče naš koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja!“ Tom nas je molitvom Isus poučio najvažnijoj istini našega postojanja: staviti Boga u središte osobnoga života, živjeti povjerenje u Boga kao što ga žive djeca kad vjeruju svojim zemaljskim očevima. Nikakve važne odluke ne donositi bez Boga. Suvremeni čovjek koji posvuda stavlja sebe u prvi plan, ovu misao teško shvaća i prihvaća. To je vidljivo po oslabljenom molitvenom i sakramentalnom životu vjernika.
