Nazarećani nisu mogli povjerovati
(Jer 1, 4-5.17-19; Kor 12, 31-13, 13 ili 13, 4-13; Lk 4, 21-30)
Prorok je kritička savjest naroda. Nastupa bespoštedno, raskrinkava grijehe, osobito idolatriju, zlorabljenje vlasti, nepravde, otpad od vjere, tlačenje siromaha; glas je onih koji nemaju glasa i obrana slabih. Pred Bogom zagovara narod i narodu govori Božje riječi, opomene ili poziv na obraćenje. Mora govoriti protiv kraljeva, („Nije ti dopušteno!“ - Ivan Krsititelj!) protiv svećenika i licemjerja („Ovaj me narod časti usnama, a srce mu je daleko od mene“ – Izaija).
Prorokova je uloga često nezahvalna: naviješta kazne, ratove i druge nevolje kojima će biti izložen Božji narod. Kao da znaju što ih čeka, proroci nerado prihvaćaju svoj poziv, ispričavaju se da su premladi, da ne znaju govoriti, da se ne osjećaju prikladnima, neki bježe (Jona). Ljudske isprike Bog ne uvažava, on daje i riječi, snagu, osobito Duha mudrosti i traži da prorok stupi u službu, jer njegova se zamisao ne može odgoditi, a on je može pobjeći.
U konačnici prorok sve prihvati muči se bude i ogorčen, ali ipak solidaran s narodom i uza sve poteškoće ostaje vjeran poslanju te ljudima vraća nadu. Kobne događaje čita i prosuđuje iz perspektive Božje vječnosti dajući im smisao i tamo gdje se oni pojavljuju kao tragični neuspjesi; uče ljude da svoju povijest doživljavaju kao svetu povijest u kojoj se isprepliću vjera i nevjera i da će se pred njima, jer je Jahve vjeran savezu, uvijek otvarati novi horizonti i sve perspektivnija budućnost. Tako svjetovna i sveta povijest smjeraju ispunjenju Božjih obećanja sve do Isusa iz Nazareta u kome će se susresti Bog i čovjek i u kojemu će biti sklopljen vječni savez. Isus će biti Sin Božji, pravi Bog i pravi čovjek i u njemu će Bog neprestano pozivati čovjeka na susret i dijalog da bi se dogodilo spasenje.
Crkva podržava taj savez i vrši svoje poslanje u svijetu. No ostaje otvoreno pitanje: Hoće li ljudi prepoznati tu istinu kad se ona u konačnici pojavi? Hoće li je prihvatiti? Možda će, odveć zagledani u svoj egoizam, ustati protiv Božjih nakana? Neće li, zahvaćeni težnjom za materijalnim dobrima zanemariti duhovni život te u neutaživoj gladi za vlašću i dalje tlačiti svoje bližnje? Da se neće, svjesno ili nesvjesno, usprotiviti i očitoj Božjoj ljubavi, možda je i odbaciti?
Neke odgovore naslućujemo u evanđeoskom odlomku koji opisuje Isusov nastup u Nazaretu. Prva reakcija slušatelja bila je pozitivna: „povlađivali su riječima koje su tekle iz njegovih usta“, no kasnije se prema njemu stvorilo pravo neprijateljstvo. Narod odbija Isusov navještaj „Godine milosti Gospodnje“, tražeći da se dokaže čudesima („kakva je činio u Kafarnaumu“).
Isus se čudi zašto mu ne vjeruju. Pred njima se prisjetio drugih situacija u kojima su Židovi odbili slušati svoje proroke i naveo slučajeve stranaca čiju vjeru je Bog nagradio: udovica u Sarfati sidonskoj, koja je ugostila proroka Iliju i Naam Sirac kojega je izliječio prorok Elizej. Sve je to još više naljutilo njegove mještane, pa su ga gnjevni odveli na rub brijega da ga pogube, no Isus im je umakao, premda će oni svoj naum, kasnije, doista ostvariti, na jednom drugom brijegu.
Nazarećani nekoć i mi danas, lakše prihvaćamo Isusa iz Nazareta, nego Isusa Mesiju, Sina Božjega, Spasitelja. Isusa, Sina Božjega može prihvatiti jedino vjera. Svijet je veliki Nazaret. Ne događa li se Isusu danas isto što mu se dogodilo prije 2000 godina u njegovu Nazaretu? Društvo i politika ga sve više guraju na rub. Tvrde da je on učitelj, guru, veliki čovjek, pa i osnivač religije jer je takav još nekako prihvatljiv, ali Isus, Spasitelj svijeta ni danas ne bi bio prepoznatljiv.
Ustavi europskih zemalja ga se odriču. Država koja ne želi vjeronauk u školama, nije li slična gradu koji se odriče Krista. U životu mnogih ljudi Bog danas ne igra gotovo nikakvu ulogu. Što će biti sutra kad se globalizirani svijet ujedini i postane veliki grad koji će možda „izvesti Isusa na rub“ sa željom da ga se riješi. Kakav će biti grad ili svijet bez Boga? Čovjek će, vjerojatno, zasjesti na mjesto Boga i postati mjera svih stvari! Uzet će sebi za pravo da odlučuje koji će se ljudi roditi, a koji neće, koji će živjeti, a koji će biti klonovi i služiti u znanstvene eksperimente ili za dobivanje organa potrebnih oboljelima. Bio bi to svijet kaosa i propasti, Duh Božji će ga zacijelo spriječiti. Kršćani će ga spriječiti tako što će postati svjesni svoje proročke službe.
