Na brdu preobraženja
(Post 15, 5-12.17-18; Fil 3, 17-4,1 ili 3, 20-4,1; Lk 9, 28b-36)
Kad je Isus svojim učenicima najavio skore, drastične i za njega kao Mesiju tragične događaje u Jeruzalemu, oni to nisu mogli shvatiti, a još manje prihvatiti. Uvjeravanja da je takav Božji plan spasenja, da će nakon smrti uskrsnuti, nisu pomogla. Ako je Isus doista Mesija, u što su apostoli bili više nego uvjereni, onda se njegova smrt u njihovu mesijansku sliku nije nikako uklapala.
Isus ih je uporno uvjeravao: „Sin čovječji mora trpjeti, bit će odbačen i ubijen, no treći dan će uskrsnuti“ Znao je da je to volja njegova nebeskog Oca i da on, kao pravi Sin, želi vršiti Očevu volju. No učenicima samim tim nije riješio problem i dalje su se bojali, jer je sumnja bila jača od Učiteljeva uvjeravanja. Pokušao im je, vjerojatno, cijelu stvar protumačiti slikom zrna koje pada u zemlju, umire, ali baš tako donese obilat rod, no ni to nije pomoglo. Možda je stoga, da ohrabri njihovu slabu vjeru, odlučio priuštiti im trenutak uskrsne slave nadajući se da će, kad to dožive, biti spremniji prihvatiti neugodnu istinu da je njihov Učitelj Mesija - po patnji, spasitelj - po križu, pobjednik smrti - po slavnom uskrsnuću.
Smislio je dakle molitveni izlet na brdo sa trojicom odabranih učenika, da im tim svečanim doživljajem pomogne te ipak povjeruju Bogu i prihvate njegove teško razumljive planove. Patnja je valjda najveća zagonetka u ljudskom životu; ne znamo kako bismo je osmislili.
Bogu međutim patnja nije problem. Jedino on može i njoj dati smisao. Čini se da kršćanstvo u središtu svoje poruke ima upravo tu istinu: treba povjerovati da Bog može dati smisao ljudskoj patnji, a u toj perspektivi ni smrt neće biti strašna, što više, ona će dobiti svoju pozitivnu zadaću, naime dok zatvara vrata zemaljskog života, otvarat će vrata u novi vječni život. Isus to zna i s povjerenjem u Oca prihvaća tamnu dionicu svoga puta, dionicu patnje i umiranja, a trojici svojih učenika to želi pokazati.
Poveo ih je, dakle, u molitvu na brdo i pred njima se preobrazio, zaodjenuo se svjetlošću, a u toj tajanstvenoj svjetlosti pojavili su se Mojsije i Ilija, predstavnici starozavjetnog Zakona i proroka. Oni su imali iskustvo spasenja po patnji. Mojsije je proveo narod kroz Crveno more, preko pustinje u Obećanu zemlju. Iliju je Bog krijepio svojom prisutnošću kad je bio očajan i želio vlastitu smrt. Obojica imaju iskustvo nevjerojatne nade usred beznađa, svjetla usred tame, života koji je došao iz same smrti.
Oni su s Isusom razgovarali o njegovoj patnji kroz koju uskoro treba proći da bi ušao u slavu. Tako jako svjedočanstvo hrabrilo je Isusa jačajući još više njegovo pouzdanje u Oca. Učenici su za to vrijeme spavali. Kad su se probudili zatekli su slavu Božju koja ih je u tren očarala, ispunila srećom, te su poželjeli samo jedno: da sve to zauvijek traje. No tada ih je zasjenio oblak čuli su Božje svjedočanstvo za Isusa: „Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!“ Isus je mislio da će im sada biti jasnije kakvom će slavom Bog nagraditi njegovu poslušnost, pa će lakše ostati uz njega kad dođu teška vremena, kad bude izdan, mučen, razapet, kad se gusta tama beznađa spusti u njihove duše. Svi će oni to doživjeti i razbježati se zbog svoje slabosti, ali će kasnije proraditi iskustvo s gore preobraženja, pa će to postati izvor duhovne snage iz koje će hrabriti progonjene kršćane: „Mi smo bili s njime na svetom brdu i čuli glas s neba!“
Isusovo preobraženje dobro dođe vjernicima osobito patnicima, onima koji se boje, sumnjaju i svima koji ozbiljno shvaćaju korizmu. Ono poručuje da nas na kraju životnog puta, ma kako on bio težak i strm čeka uskrsna slava. Krist daje duševnim i tjelesnim patnjama snagu na putu i duboki smisao na kraju puta. Nije li nas i sv. Pavao ohrabrio tvrdnjom da će Bog naše smrtno tijelo suobličiti slavnom Kristovu tijelu u Domovini koja je na nebesima.
Ususret i samoj smrti može se ići spokojnije kad se njeguje intimno zajedništvo s Kristom. Martin Luter King, veliki borac za crnačka prava, evangelički pastor, dobio je nekoliko upozorenja da mu je život u opasnosti i da protivnici spremaju atentat. Na sve je mirno odgovorio: „Ja sam bio na brdu!“ Bio je čovjek molitve. Molitva ga je približila Bogu, a Božja blizina preobražavala. To iskustvo mu je donosilo nutarnju slobodu te se nije plašio ni smrti premda mu je ona svakodnevno bila za petama. Molitva, doista, ima čudesnu moć.
