Rovinjski je župnik Francesco Rocco prvi doveo salezijance u Hrvatsku 1913. godine. U Rijeku su došli 1918, a u Zagreb 1922. kada je zagrebački nadbiskup Antun Bauer povjerio salezijancima odgoj u Nadbiskupskom konviktu u Vlaškoj ulici u Zagrebu. Gradnju Omladinskog doma na Knežiji u Zagrebu započeli su 1929, a malo kasnije i crkvu Marije Pomoćnice na Knežiji koja je postala središte i kolijevka salezijanskoga djelovanja u Hrvatskoj. Iz Zagreba su proširili svoje djelovanje u Split, Donji Miholjac i Zadar. Za odgoj salezijanskih zvanja u Hrvatskoj salezijanci su kupili dvorac Dioš kod Daruvara gdje je 1941. otvoren prvi salezijanski novicijat u Hrvatskoj. Iste godine kada su salezijanci došli u Zagreb osnovana je Južnoslavenska salezijanska provincija sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Ljubljani. Imala je četiri salezijanske zajednice u Sloveniji i jednu u Zagrebu.
Između dva svjetska rata hrvatskih je salezijanaca bilo vrlo malo. Prvi Hrvat salezijanac koji je zaređen za svećenika bio je Srećko Radman, 1924. U vrijeme komunističkog režima 1945 – 1990. salezijanci nisu mogli imati nikakvu odgojnu ustanovu. Sve su salezijanske kuće bile oduzete, sav salezijanski rad blokiran i zabranjen. Od predratnih odgojnih ustanova i imovine salezijancima su ostale samo tri župe i župne crkve: kapela u Omladinskom domu na Knežiji u Zagrebu (ostali dio doma je oduzet) s nedovršenom crkvom Marije Pomoćnice; župna crkva sv. Ivana Bosca u Zagrebu i kuća uz nju; crkva Marije Pomoćnice u Rijeci i kuća uz nju i kapela sv. Martina u Vlaškoj ulici u Zagrebu sa stanom na katu u kući uz kapelu. U takvim okolnostima, zahvaljujući dobroti blaženoga kardinala Alojzija Stepinca koji je salezijancima dao mogućnost pastoralnog rada u župama u Zagrebu i u Slavoniji, donekle su uspijevali oživljavati svoju karizmu kroz rad s ministrantima i mladima.
Zahvaljujući rastu zvanja i stvaranju pogodnijeg društveno-kulturnog ozračja stvorene su prilike za podjelu Južnoslavenske provincije sv. Ćirila i Metoda. Hrvatski salezijanci su 1970. dobili vlastitu provinciju. Prve su dvije godine bile prijelazne, a 31. siječnja 1972. i pravno je dobila status provincije. Njezin je službeni naziv Hrvatska salezijanska provincija svetoga Ivana Bosca sa sjedištem u Zagrebu. Prvi je provincijal bio Nikola Pavičić.
Nakon osamostaljenja Hrvatske otvorile su se mogućnosti slobodnijeg i bogatijeg salezijanskoga pastoralnoga rada. Salezijanski oratoriji doživjeli su procvat u više zajednica u provinciji. Salezijanska klasična gimnazija u Rijeci postala je gimnazija s pravom javnosti. U Zagrebu je izgrađena zavjetna crkva Svete Mati Slobode u spomen i zahvalu poginulim hrvatskim braniteljima. U Žepču, u Bosni i Hercegovini izgrađen je Katolički školski centar „Don Bosco“ u sklopu kojega se nalaze Tehničko-obrtnička škola, Opća gimnazija, Oratorij i Učenički dom. U Zagrebu je osnovana Salezijanska osnovna škola koja danas nosi naziv Osnovna škola „Dominik Savio“. Od 2009. u Zagrebu djeluje izdavačka kuća Salesiana koja je od osnutka 1975. do 2009. djelovala kao Katehetski salezijanski centar. Salesiana je do danas proširila svoje djelovanje pa izdavanjem knjiga, raznim multimedijskim sadržajem, brojnim projektima i susretima postaje još bliža mladima, roditeljima, nastavnicima i odgojiteljima. Salezijanci su u službi studentskih kapelana na Sveučilištu u Zagrebu i Zadru te u službi vojnog kapelana na Hrvatskom vojnom učilištu „Dr. Franjo Tuđman“. Upravo su u studentskom pastoralu započeli prvi koraci danas prepoznatljivih seminara Teologije tijela. Salezijanci svoju prisutnost postižu pomoću različitih medija, evangeliziraju putem društvenih mreža, aplikacija i YouTube kanala Nova Eva.
Vodeći duše Kristu, salezijanci i salezijanska obitelj zajedničkim snagama ostvaruju don Boscov san u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.