Salezijanci su redovnička družba papinskog prava koju je u Torinu (Italija) 18. prosinca 1859. utemeljio sv. Ivan Bosco (Giovanni Bosco, 1815. - 1888.). Dekret pohvale Svete Stolice (privremeno odobrenje) salezijanci su dobili 1864., konačno odobrenje 1869., a konačno odobrenje konstitucija 1874. Članovi družbe se nazivaju salezijancima, a bave se kršćanskim odgojem adolescenata i mladih, posebice »najsiromašnijih i napuštenih«, no njihovo apostolsko djelovanje, osobito u misijama, prošireno je na sve slojeve društva.

Don Bosco je 1854. predložio četvorici mladića, svojih prvih suradnika koje je sam odgojio u svom duhu i po svojim idealima, da osnuju družbu koja će se brinuti o siromašnoj i zapuštenoj djeci i mladeži. 18. prosinca 1859. – to je službeni datum osnutka družbe – u Don Boscovoj se sobi okupilo 17 njegovih najbližih suradnika koji su odlučili postati salezijanci. Ime su izabrali zbog privrženosti sv. Franji Saleškom, kojega su uzeli za svog zaštitnika, želeći nasljedovati njegovu blagost i dobrotu. Tako je nastala Družba sv. Franje Saleškoga (1947. usvojena je kratica SDB = Salezijanci Don Bosca).

Već od 1863. zajednica se proširila po Italiji, a 1875. zaživjela je u Francuskoj i Južnoj Americi. U godini smrti osnivača (1888.) družba je imala 773 člana i 276 novaka; 57 zajednica u 10 država: Argentini, Austriji, Brazilu, Čileu, Ekvadoru, Španjolskoj, Francuskoj, Engleskoj, Italiji i Urugvaju, s misijskim pokrajinama u argentinskim Pampama i Patagoniji.

Prvi don Boscov nasljednik, blaženi Mihovil Rua (1888. - 1910.), proširio je djelovanje družbe na Afriku i Daleki istok, a istodobno se povećao broj salezijanskih ustanova u Americi i Europi. Drugi nasljednik, don Pavao Albera (1910. - 1921.), učvrstio je djelovanje salezijanaca u Kongu (1911.), Rio Negru (Brazil, 1914.), Shiu-Chou (Kina, 1917.), Gran Chacu (Paragvaj, 1920.) te u Assamu (Indija, 1921.). Treći nasljednik, blaženi Filip Rinaldi (1922. - 1931.), dao je družbi snažan poticaj tako da se tijekom njegove uprave broj salezijanaca povećao sa 6000 na 10000, a otvoreno je i 259 novih kuća. Četvrti nasljednik, don Petar Ricaldone (1932. - 1951.), otvorio je novih 210 kuća, a krajem njegove uprave broj članova dostigao je 15000. Posebnu brigu on je posvećivao odgoju i obrazovanju članova te unutarnjoj organizaciji družbe.

Družba se i dalje razvijala i brojčano rasla pod vodstvom Don Boscovih nasljednika. Peti Don Boscov nasljednik, Renato Ziggiotti (1952. - 1965.), proputovao je cijeli svijet i osobno obišao sve salezijance. Šesti nasljednik, Luigi Ricceri (1965. - 1977.), »Don Boscov Cirenac« – kako se sam nazvao, vodio je družbu u burnom i delikatnom vremenu kad se ona suočila s vanjskim društveno-političkim i kulturnim izazovima (1968.) i unutarnjom potrebom za obnovom što su je zahtijevali II. vatikanski koncil i duh vremena. Sedmi nasljednik, Egidio Viganò (1977. - 1995.), Italočileanac, »veliki putnik« i »neumorni inovator«, ali i koncilski stručnjak, otvorio je družbu novim izazovima: obnovi konstitucija, projektu Afrika, otvaranju Istoku, ponovnom »otkriću« oratorija kao metode pastorala.

Osmi nasljednik, Juan Edmundo Vecchi (1996. - 2002.), Italoargentinac, »inovator pastorala mladih« i »čovjek komunikacije«, uveo je družbu u treći milenij ojačavši misijsku solidarnost i društvenu komunikaciju (Salezijanski vjesnik u 52 nacionalna izdanja). Istakao je ulogu laika u poslanju družbe i Crkve. Deveti Don Boscov nasljednik, Pascual Chávez Villanueva, Meksikanac, izveo je družbu »na pučinu« trećeg milenija, ističući Don Boscovu »oratorijansku« ljubav kao mjerilo salezijanskoga »karizmatskog identiteta i pastoralne gorljivosti«. Posljednjih desetljeća družba lagano opada brojem u »starom kršćanskom svijetu«, ali se ukorjenjuje i razvija u novim društveno-kulturnim sredinama Azije i Afrike, angažirajući se osobito u socijalnim, odgojnim i evangelizacijskim projektima u korist najpotrebitijih.

Članovi družbe su svećenici i laici (braća pomoćnici) s redovničkim zavjetima koji žive zajedničkim životom. Uz njih postoje i vanjski članovi tj. salezijanci suradnici (svjetovni svećenici i vjernici laici bez obveza zajedničkog života) koji svojim duhom podržavaju salezijanski program i sudjeluju u njemu, a kanonski ih je 9. svibnja 1876. priznao blaženi papa Pio IX, koji je i sam bio salezijanski suradnik.

Konstitucije Družbe sv. Franje Saleškoga obnovljene su 1922. i usklađene s novim Kodeksom kanonskog prava (proglašenim 1917.), a takve su ostale na snazi do 20. općeg sabora družbe, koji je održan 1971. - 1972. Tada dolazi do nove obnove usklađene sa zahtjevima II. vatikanskog koncila. Osim obnovljenih konstitucija, otvorenih novom duhu i znakovima vremena, 20. opći sabor je promišljao o naravi i cilju družbe, o posvećenom životu i odgoju članova te o strukturi i upravi družbe u novom vremenu: većim ovlastima Općeg sabora, boljoj koordinaciji između centralne i periferne uprave formiranjem regija i unutar njih provincijalnih konferencija. Sjedište družbe preseljeno je iz Torina u Rim.

Uz omladinske domove, osebujan tip salezijanske ustanove je oratorij gdje se radnim danima i blagdanima okuplja i druži mladež u vedrom prijateljskom i obiteljskom raspoloženju. Iz prvog oratorija u Valdoccu (Torino), koji je utemeljio sam Don Bosco, nastala je družba koja se toliko razvila da je postala prava institucija školskog odgojno-obrazovnog značaja. U njoj se stvaraju osnove zanatskih škola s radionicama za šivanje i izradu obuće (1853.), knjigoveštvo (1854.), drvodjelstvo (1856.), tiskarstvo (1861.) i mehaniku (1862.), zatim, nešto kasnije, strukovne, tehničke, humanističke škole, instituti i fakulteti, pa konačno i sveučilišta.

Između 1860. i 1870. salezijanci su počeli osnivati prave zanatske škole te pisati posebna pravila koja su podrobno određivala načela njihova ustroja i rada. U prvim desetljećima nakon osnutka družbe, salezijanci se nisu željeli baviti vođenjem župa, osim nekolicine u misijama, jer je Don Bosco smatrao da je njegov oratorij »župa napuštene djece«, a on »župnik djece bez župe«. Tijekom narednih desetljeća ipak su postupno i njih preuzimali, tako da danas imaju 1044 župe i 1211 misijskih postaja, većinom u područjima srednjega ili niskoga socijalno-ekonomskog standarda. U župama najveću pozornost posvećuju kršćanskoj obuci te odgoju djece i mladih. Skrb o duhovnim i svećeničkim zvanjima je također konstanta u radu salezijanaca, pa ne čudi da su im povjeravane brojne posebne ustanove, npr. biskupijska sjemeništa, oratoriji, škole i kolegiji.

Odgoj i odgojne znanosti

Od samih početaka družbe salezijanci su veliku pozornost pridavali vlastitim centrima za odgoj i obrazovanje, a stvarali su i centre za potencijalne kandidate, novake, studente filozofije i teologije te centre za profesionalno usavršavanje braće pomoćnika. Don Boscov nasljednik don Rua osnovao je 1904. međunarodni teološki studentat u Foglizzu, kojemu je od 1923. sjedište u Torinu. Ondje je 1941. utemeljen Pedagoški institut, koji je 1956. postao Viši pedagoški institut, a 1973. prerastao u prvi Fakultet odgojnih znanosti i djeluje u sastavu Salezijanskoga papinskog sveučilišta (Pontificia Studiorum Universitas Salesiana) što ga je svojim ‘motu proprio’ Magisterium vitae ustanovio papa Pavao VI. Danas u sastavu toga sveučilišta, u Rimu, osim Fakulteta odgojnih znanosti, djeluju sljedeći fakulteti: Teološki, Filozofski, Pravni, Fakultet klasičnih jezika i kršćanske književnosti te Fakultet komunikacijskih znanosti.

Salezijanci su pokrenuli i brojne teološke institute diljem svijeta: Torino i Messina (Italija), Bangalore i Shillong (Indija), Barcelona i Madrid (Španjolska), Benediktbeuern (Njemačka), Cremisan (Izrael), Gvatemala, Manila (Filipini), Sao Paulo (Brazil); Viši institut obrazovnih znanosti u Bahíi Blanci (Argentina) te institute za filozofiju u Benediktbeuernu (Njemačka), Gvatemali, Los Tequesu (Venezuela), Nave-Brescii (Italija), Nasiku i Yercaudu (Indija), La Floridi-Santiagu (Čile).

Salezijanci rade u raznim ustanovama: vode 1044 župe, 1211 misijskih središta (župa, postaja, svetišta, javnih crkava), 1587 oratorija (svagdanjih i blagdanskih) i omladinskih centara, 1207 škola (osnovnih, srednjih, tehničkih, visokih), 592 strukovne i poljoprivredne škole, 527 konvikata i internata za srednjoškolce i studente, 272 savjetovališta za izbor zvanja, 169 odgojno-obrazovnih centara za odgoj vlastitih kandidata i članova, 774 ustanove društvenog promaknuća za ugrožene, marginalizirane, bolesne, 314 centara društvenog komuniciranja (izdavaštvo, knjižare, radio, TV i drugi mediji), 452 katehetska, pastoralna, duhovna i rekreativna centra (za osmišljavanje slobodnog vremena).

Salezijanci rade širom svijeta u najrazličitijim uvjetima i sredinama: u zabačenim kolibama prašuma i velegradskih slamova, u krajnjoj bijedi među afričkom sirotinjom, s nepismenom djecom i neizlječivim bolesnicima, pod teškim teretom društvene nepravde i nepodnošljivog pritiska neprijateljskih režima u nekim muslimanskim zemljama i totalitarnim komunističkim režimima Kine, Vijetnama i Dalekog istoka, u zemljama neosjetljivog divljeg kapitalizma »raskršćanjenog« Zapada.

Salezijanci crkveni dostojanstvenici

Salezijanci vrše odgovorne službe u Crkvi, a među takvima su najpoznatiji:

• kardinal Tarcisio Bertone – bivši državni tajnik Svete Stolice
• nadbiskup Angelo Amato – prefekt Kongregacije za proglašenje svetima
• kardinal Rafaele Farina – prefekt Vatikanske biblioteke i arhiva
• kardinal Miguel Obando Bravo – nadbiskup Manague (Nikaragva)
• kardinal Oscar Rodríguez Maradiaga – nadbiskup Tegucigalpe (Honduras)
• Carlos Felipe Belo – dobitnik Nobelove nagrade za mir u Istočnom Timoru, sada nadbiskup Maputa (Mozambik)
• Adriaan van Luyn – biskup Rotterdama (Nizozemska) i predsjednik Europske biskupske konferencije
• Edvaldo Gonçalves Amaral – nadbiskup Recifea
• Vittório Pavanello – nadbiskup Campo Grande (Brazil – 25 biskupa salezijanca)
• Guillermo Leaden – biskup u Buenos Airesu (Argentina – 9 biskupa salezijanaca)
• Chinnappa Malayappan – nadbiskup Madrasa
• Dominic Jala – nadbiskup Shillonga
• Lucas Sirkar – nadbiskup Kalkute (Indija – 9 biskupa salezijanaca)
• Alois Kothgasser – nadbiskup Salzburga
• Ludwig Schwarz – biskup Linza (Austrija)
• Ignazio Bedini – nadbiskup Teherana (Iran)
• Nicolás Cotugno – nadbiskup Montevidea (Urugvaj)
• Basile Mvé – nadbiskup Librevillea (Gabon)
• Luc van Looy – bivši vikar vrhovnog poglavara – biskup Genta (Belgija)
• Tito Solari – nadbiskup Cochabambe (Bolivija)
• Zef Gashi – barski nadbiskup u miru
• Stanislav Hočevar – beogradski nadbiskup
• Joseph Zeh Kiun Zen – biskup Hong Konga
• Joseph Hoàng Van Tiem – biskup Bùi Chua (Vijetnam)
• Peter Stumpf - biskup Murske Subote (Slovenija)
• Stefan Oster - biskup Passau (Njemačka)

Osim u spomenutim zemljama (nad)biskupa salezijanaca ima i u Angoli, Australiji, Boliviji, Češkoj, Čileu, Dominikanskoj Republici, Egiptu, Ekvadoru, El Salvadoru, Etiopiji, Filipinima, Francuskoj, Gvatemali, Haitiju, Italiji, Japanu, Kolumbiji, Kongu, Libanonu, Madagaskaru, Meksiku, Mianmaru, Nizozemskim Antilima, Papui Novoj Gvineji, Paragvaju, Peruu, Portugalu, SAD-u, Sloveniji, Solomonskim otocima, Srednjoafričkoj Republici, Španjolskoj, Tajlandu, Ukrajini. Trenutno ima 124 salezijanaca biskupa (nadbiskupa, kardinala).

Nemjerljiv je doprinos salezijanaca na kulturnom, odgojnom-obrazovnom, znanstvenom, humanitarnom, socijalnom i društveno-političkom području, u skrbi za najugroženije, u zaštiti čovjekova dostojanstva i ljudskih prava, u promicanju društvene pravde, poboljšanju ekonomskih i proizvodnih odnosa i materijalnog blagostanja.

Ukupan broj salezijanaca (2015.) je 15032; od toga 14462 redovnika, 124 biskupa, kardinala i crkvenih velikodostojnika, 446 novaka. Salezijanci imaju 2030 kuća, djeluju na svim kontinentima, u 133 zemalje organizirani u 86 provincija, u 7 svjetskih regija.