U jubilarnoj godini fatimskih ukazanja te na dvadesetu obljetnicu svog osnutka, župna zajednica Sveta Obitelj iz Nove Mokošice kao najmlađa župa u biskupiji, organizirala je hodočašće za šezdesetak hodočasnika u poznato marijansko svetište Fatimu od 6. do 10. studenog 2017. Stručni vodič bio je vrsni komunikolog iznimnog znanja, gospodin Mario Šimundža. Za organizaciju putovanja pobrinuo se gospodin Davor Ljubić, a za duhovnu stranu hodočašća župnik Župe Svete Obitelji don Ivo Zečević. Putovali smo zrakoplovom iz Dubrovnika preko Zagreba do Lisabona. Pratilo nas je sunčano vrijeme, a smještaj i prijevoz bili su vrlo ugodni.
Hodočasnički program započeo je slijetanjem zrakoplova u Lisabon, najzapadniju europsku prijestolnicu smještenu na desnoj obali estuarija rijeke Tejo koja je bila ujedno i prva postaja hodočašća. Bilo je zanimljivo obilaziti ovaj grad iz kojeg su nekada, dok je u 15. i 16. st. Portugal bio najjača svjetska pomorska sila, isplovljavale lađe s prepoznatljivim crvenim križem prema cijelome svijetu. U nastavku smo prošetali starom gradskom jezgrom Alfama te obišli nezaobilazne lisabonske znamenitosti.
Ljepote Lisabona
Jedna od tih koje svakako vrijedi posjetiti je Lisabonska katedrala sv. Marije Velike iz 12. stoljeća koja izgledom podsjeća na tvrđavu. Građena je u romaničkom stilu dok klaustar i ambulatorij imaju primjese gotičkog stila. Dao ju je sagraditi prvi portugalski kralj Alfonso I. nakon što je Lisabon oslobodio od maurske vlasti. Katedrala je pretrpila znatna oštećenja u velikom potresu koji je zadesio Portugal 1755. godine tako da je danas njena unutrašnjost relativno skromna. U sakristiji se nalazi kovčeg s posmrtnim ostacima sv. Vinka, zaštitnika Lisabona. Unutar katedrale je krstionica u kojoj je kršten sv. Antun Padovanski kojemu je posvećena i crkva u neposrednoj blizini katedrale gdje smo slavili euharistiju.
Jeronimitski samostan uz Belemski toranj i Spomenik otkrićima jedan je od najdojmljivijih lisabonskih znamenitosti u četvrti Belem. Ovaj dragulj gotičkog manuelinskog stila dao je izgraditi kralj Manuel I. Portugalski, za čije je vladavine Portugal prolazio kroz svoje “zlatno doba”, kako bi obilježio uspješan povratak moreplovca Vasca de Game iz Indije te kao mauzolej portugalske dinastije Avis. Vanjština samostana vrlo je raskošna, stupovi u obliku palmi, s puno renesansnih elemenata, a u unutarnjem dijelu kompleksa nalazi se prekrasan dvokatni klaustar te grobnice važnih povijesnih ličnosti među kojima su i grobnice Vasca de Game i Luisa de Camoesa. Portugalske vlasti u 19. st. protjerale su Jeronimite, a prostor se počeo koristiti u druge svrhe. Danas je tu pomorski i arheološki muzej.
Spomenik otkrićima podignut je 1960. u čast 500. godišnjice smrti Henrika Pomorca i slavi ostale poznate moreplovce iz “zlatnog doba” svjetskih otkrića. Ima oblik karavela brodova koje su Portugalci koristili u to doba. U podnožju spomenika na platou od mozaika izrađeni su ruža vjetrova i karta svijeta na kojoj su označeni datumi i lokacije velikih portugalskih pomorskih otkrića.
Malo južnije, na samom ušću rijeke Tejo u more iz plićaka izranja prekrasan Belemski toranj izgrađen u manuelinskom stilu s naznakama kasne gotike kao dio obrambenog sustava grada. Sastoji se od bastiona i 30 metara visokog tornja od četiri kata. Toranj je posvećen sv. Vinku, zaštitniku Lisabona. Na njemu se nalazi skulptura “Gospa od moreplovaca” koja je postala simbolom zaštite moreplovaca. Bastion je ukrašen vrpčastim reljefom, tornjićima u obliku školjaka i izlomljenim maurskim balkonima.
Santiago de Compostela
Drugog dana hodočašće smo nastavili putovanjem prema Santiagu de Composteli. Na tom putu zaustavili smo se nakratko u Portu, smještenom na rijeci Douro, poznatom po istoimenom gustom i slatkastom vinu. Šarene kuće sa živopisnim fasadama koje prekrivaju keramičke pločice po uzoru na arhitekturu sjeverne Afrike i južne Španjolske, tzv. “azuleižuš” te strme ulice koje se zavojito spuštaju prema Douru čine jednu od najslikovitijih jezgri na Pirinejskom poluotoku. Najprepoznatljivija građevina u Portu dvokatni je gvozdeni most Luiša izgrađen u drugoj polovini 19. st. kao tadašnje čudo tehnike koji konstrukcijom podsjeća na Eiffelov most.
U kasnim popodnevnim satima stigli smo u Santiago de Compostelu, treće po veličini hodočasničko mjesto poslije Jeruzalema i Rima. U jedinstvenoj katedrali svetog Jakova nalazi se grob sveca koji je posebno djelovao u Galiciji gdje je pokrštavao pogansko stanovništvo. Predaja govori kako su Teodor i Anastazije, učenici sv. Jakova uz pomoć anđela i povoljnog vjetra brodicom prevezli mrtvo tijelo svog učitelja. Ovo svetište poznatije je kao hodočasnički cilj “Puta sv. Jakova”. Nakon slavljenja euharistije prošli smo kroz Sveta vrata, obgrlili ramena sveca te se upoznali s poviješću svetišta i znamenitostima ove prekrasne katedrale na kojoj se izmjenjuju gotička, barokna i romanička arhitektura. Jedna od atrakcija katedrale je i čuvena kadionica “Botafumeiro” teška 80 kg, a visoka 1,6m. U kađenju ovom divovskom kadionicom sudjeluje osam muškaraca obučenih u crvenu odjeću, a tijekom kađenja postiže brzinu i do 70 km na sat.
Duhovnost Fatime
Preostala dva dana našega hodočašća bilo je u Fatimi, našem središnjem hodočasničkom odredištu. Nakon smještaja i okrepe u hotelu slavili smo misu u kapeli Ukazanja. Predslavitelj je bio župnik Zečević, a svi hodočasnici pjevanjem su animirali euharistijsko slavlje.
Sve znamenitosti u Fatimi vezane su uz Gospina ukazanja i dio su kompleksa kojeg nazivamo Svetištem. Nalaze se na velikom trgu čija dimenzija premašuje Trg sv. Petra u Rimu. Nekada je na toj blagoj padini bio pašnjak. Fatimu svake godine posjeti otprilike četiri milijuna hodočasnika. Čitavo svetište odiše duhom molitve, tišine i meditacije.
Na mjestu gdje je troje pastirića ugledalo Majku Božju nalazi se Kapelica ukazanja. To mjesto označuje mramorni stup na čijem se vrhu nalazi spomenik Djevici Mariji. U njenoj kruni nalazi se metak koji je pogodio papu Ivana Pavla II. u atentatu 1981. Iznad nje čitavim prostorom dominira bazilika Gospe Fatimske ili Gospe od Ružarija oko koje se šire velike kolonade. Bazilika je građena u neobaroknom stilu 25 godina. Zvonik joj je visok 65 metara s kristalnim križem, a u zvoniku se nalaze 62 zvona od koji je najveće mase 3000 kg s batom od 90 kg. U bazilici su pokopani vidioci Francisco, Jacinta i Lucia.
Na sredini trga spomenik je Presvetom Srcu Isusovom, a na južnom kraju Cova da Iria Bazilika Presvetog Trojstva. Kamen temeljac darovao je papa Ivan Pavao II, a radi se o djeliću grobnice sv. Petra u Vatikanu. Inače, ta bazilika četvrta je katolička crkva po veličini koja se prostire na 40 000 četvornih metara i ima otprilike 8500 sjedećih mjesta.
Poslije večere prisustvovali smo molitvi krunice i večernjoj procesiji Gospe Fatimske sa svijećama uz pjesmu Ave Maria. Molitva je odzvanjala na svim jezicima svijeta. Posebno dirljiv trenutak. Uzdignuta hvala i zagovorna molitva našoj Nebeskoj Majci, u Gospodnjem milosrđu primljena i uslišana. Prisutnost Majke tako je jako prepoznatljiva u tom posvećenom mjestu. Onaj mir koji Gospodin daruje po prisutnosti Majke je neopisiv, izvan svake pameti. Fatima uistinu pruža posebnu ozbiljnost, tišinu, mir i neiskrivljenu istinitost.
Kulturne vrednote Batalhe, Alcobace i Nazarea
Posljednjeg dana našeg hodočašća nakon ranojutarnje svete mise uputili smo se u poludnevni obilazak kulturnih vrednota Batalhe, Alcobace i Nazarea.
Veličanstvena crkva i samostan u Batalhi ostavljaju bez daha. Dominikanski samostan Svete Marije od Pobjede zavjetna je građevina iz 14. st. podignuta nakon što je Ivan I. Portugalski izvojevao pobjedu nad Kastiljcima u bitci kod Aljubarrote. Samostan je jedan od najboljih primjeraka kasnogotičke arhitekture i originalnog portugalskog manuelinskog stila osobito istaknutog na zabatima i kontraforima. U njemu se nalaze grobovi portugalskih kraljeva.
Samostan Djevice Marije u Alcobaci prelijepa je srednjevjekovna gotička građevina iz 12. st., jedna od najznačajnijih u Portugalu. Dao ju je izgraditi kralj Alfons I. Portugalski nakon što je oslobodio grad Santarem od Maura i obećao ga darovati Cistercitima. Samostan je građen 76 godina i postao je jako utjecajan. Otvorena je javna škola, a i kraljevske obitelji tu su pokapane tijekom 13. i 14. st. Među najimpozantnijim znamenitostima je sakristija u manuelinskom stilu, soba kraljeva s bistama portugalskih kraljeva te klaustar tišine koji je jedan od najvećih u Europi s gotičko natkrivenom fontanom u kojoj je renesansni bazen iz 16. st. Glavni brod samostana dug je 106 metara, ispunjen mističnim svjetlom što je osobitost cistercitske arhitekture.
Nazare je slikovito ribarsko mjesto s jednom od najljepših plaža na Atlanskom oceanu. Dobilo je ime po Nazaretu iz kojeg je po predanju u 8. st. jedan monah u Portugal donio statuu Crne Madone. Tu je crkva Gospe od Nazareta. Hodočasnici su u toj crkvi prošli kroz još jedna Vrata milosrđa.
Slijedio je ponovo povratak u Fatimu
U popodnevnim satima upriličen je Mađarski križni put na predjelu Valinhoza. Mađari su u Fatimi u zahvalu Gospi Fatimskoj za oslobođenje od komunizma izgradili impresivan križni put popločen klesanim kamenom i postaje križnog puta u maloj kapelici Kristove patnje. I na kraju Kalvarija i kapelica sv. Stjepana, mađarskog kralja. Na postajama smo molili po raznim nakanama.
Posjetili smo i rodno selo fatimskih pastirića Aljustrel kao i pokrajnju uzvisinu Cabeco gdje se 1916. godine djeci ukazao Anđeo Portugala. Kuće vidjelaca danas su pretvorene u muzej. Predmeti, odjeća, namještaj odiše skromnošću i siromaštvom.
Navečer smo ponovo sudjelovali u večernjem programu krunice, procesije s Presvetim, pobožnosti klečanja na Pokorničkoj stazi, pobožnost pred Presvetim Oltarskim Sakramentom u kući klanjanja. Najveće uzbuđenje bilo je kada je petu deseticu otajstva svjetla u ime hrvatskih hodočasnika molila naša draga gospođa Ana Moretić. Suze radosnice mogle su se vidjeti na mnogim licima naših hodočasnika.
Hodočasnički program zaključen je ranojutarnjim euharistijskim slavljem u kapeli Ukazanja.
Hodeći ovim svetim mjestima srca nam ne mogu ostati prazna ako smo se otvorili milosnom Božjem djelovanju. Naša srca i naši životi trebali bi biti ispunjeni radošću susreta, radošću zajedništva, radošću molitve i pokore, radošću da smo svi sinovi i kćeri istoga nebeskog Oca koji u različitim vremenima i na različite načine progovara i šalje poruku spasenja svakom čovjeku. Ljubav kojoj se otvaramo poziva da Božje djelovanje otkrivamo u svim zgodama i nezgodama života. Dao Bog da bude korisna za osobno spasenje i na dobro bližnjega s kojima nastavljamo živjeti svoju svakodnevicu.
Ako je suditi prema raspoloženju hodočasnika čini se da će ovo hodočašće ostati mnogima u dugom i lijepom sjećanju. Zadovoljni hodočasnici na kraju su pitali – a kada je novo hodočašće?
