Posljednji dan siječnja za brojne salezijanske zajednice, ali i sveopću Crkvu predstavlja veliki trenutak. Taj dan spominjemo se velikog sveca Don Ivana Bosca, utemeljitelja Družbe svetog Franje Saleškog, odnosno salezijanaca. Iz tog razloga posebno svečano je bilo i u našoj župi gdje je sveto misno slavlje u 19 sati predvodio don Damir Stojić, a koncelebrirali su don Danijel Vidović, don Mario Bobić, don Ivan Jeren te pater Stjepan Horvat. Liturgijskim pjevanjem kroz svetu misu nas je vodio mješoviti župni zbor. Nakon misnog slavlja uslijedila je fešta u prostorijama našeg Oratorija.
Nakon navještene Božje riječi, nadahnutu propovijed održao je don Damir Stojić. Započeo ju je tumačeći prvo starozavjetno čitanje iz knjige proroka Ezekiela u kojem Bog prorokuje da će poslati jednog pastira, a mi vjerujemo da je taj pastir upravo sam Isus Krist. Sam njegov dolazak, ali i podizanje brojnih svetih muževa i žena kroz povijest spasenja je primjer i dokaz Božje ljubavi. Crkva naime vjeruje da je na dan Pedesetnice u toj kiši milosti posijana svaka karizma i sve ono što će nam biti potrebno. I upravo, gleda li se povijesni kontekst Don Boscova života, može se reći da ga je Duh Sveti podigao u pravom trenutku. Tadašnja industrijska revolucija mlade je nagnala na život izvan obitelji i bez skrbi, a ideologije poput marksizma i darvinizma bile su neke od opasnosti s kojima se mladi čovjek morao suočiti. Zato je Don Bosco, odgovarajući poticajima Duha Svetoga i uočivši potrebe tog trenutka, bio svetac koji je radio isključivo s mladima kao svojevrsni pastir. Nadalje, istaknuo je don Damir, Don Bosco je bio onaj, kako je rekao papa Pio XI., koji je živio karizmu uskrsnuća, jednim okom gledajući uskrslog Krista, a drugim upravljenim na svog bližnjega. Iz tog iskustva zasigurno je proizlazila i njegova radost, koja je postala i sastavnim dijelom salezijanskih Konstitucija. Salezijanac je radostan, on zna za Isusa i tu radost širi. Evanđeoski odlomak je pred nas stavio Isusov govor u kojem kao uzor postavlja dijete, te je upravo za ulazak u Kraljevstvo nebesko potrebno da postanemo kao djeca. Međutim, čujemo i dramatične riječi o opasnosti sablazni i mogućnosti da izgubimo vječno spasenje. Upravo je Don Bosco s velikom jasnoćom propovijedao Isusove riječi, posebice nadahnut brojnim viđenjima raja i pakla. Uviđajući ono bitno uzeo je za geslo “Daj mi duše drugo uzmi”. Može se reći da je Don Boscova duhovnost bila horizontalna i vertikalna, odnosno prava autentična katolička duhovnost. Svojim poticanjem na redovitu svetu pričest, redovitu i cjelovitu ispovijed te isticanjem važnosti Božje riječi bio je ispred svoga vremena. Nezaobilazni dio Don Boscove duhovnosti bilo je i neizmjerno pouzdanje i privrženost Blaženoj Djevici Mariji koju je nazivao Pomoćnicom kršćana.
Na koncu, zaključio bih sve don Damirovim poticajem na daljnu i ustrajnu molitvu Don Boscu jer ga njegova djela prate i on sada, kada je dio vječne radosti, još više zagovara sve one koji se njemu utječu. Također uključimo i prikažimo u našim molitvama sve naše salezijance koji neumorno služe i usmjeravaju nas prema onom konačnom cilju, a to je spas naših duša.
Sveti Ivane Bosco, moli za nas!
